Prije, kada bih susrela nekoga tko mi se činio poznat, obično bih toj osobi postavila svoje standardno pitanje: „Izgledam li vam poznato?“. U pravilu bih to pitanje postavljala barem jedanput tjedno, no u zadnje četiri godine nisam ga postavila niti jedanput.
Prije četiri godine susrela sam jednu ženu u nekom dućanu i bila sam sigurna da je poznajem. Bilo je jasno da i ona prepoznaje mene, budući da se svaki put malo nasmiješila kad smo se susrele u prolazu.
Naposlijetku upitala sam: „Izgledam li Vam poznato?“
Nasmijala se i rekla mi je da sam joj odnekud poznata, no nije se mogla sjetiti gdje smo se već vidjele. Čim je progovorila, bila sam sigurna otkud se znamo. Ta ista žena sjedila je nasuprot meni za mojim radnim stolom u nevladinoj organizaciji Planned Parenthood. Jasno sam se sjećala njenog slučaja. Plakala je, a ja sam je uvjeravala da je to dobra odluka govoreći joj fraze poput: “Ako zbog neke odluke plačemo, to ne znači da ta odluka nije ispravna."
Sjećam se da sam je pokušala otpratiti iz svog ureda. Razgovarale smo barem 45 minuta, a to je bilo puno duže od 15 minuta koliko je najviše trajalo jedno moje „savjetovanje“. Znala sam da se u mom pretincu ispred ureda zasigurno nalazi hrpa kartona koji čekaju na mene. Naposlijetku izvukla sam posljednju karticu kako bih ubrzala postupak. Rekla sam joj: „Ukoliko danas ne obavite pobačaj, nećete moći doći kod nas barem tjedan dana i sam pobačaj će biti skuplji. Ne želite to, zar ne?“
Oklijevajući, pristala je na pobačaj. Dobro. Slučaj završen, sve stavke u formularima pravilno su ispunjene, sve kućice označene.
Žao mi je. Žao mi je što vam nismo rekli istinu o pobačaju. Žao mi je što su vas prevarili ljudi za koje ste mislili da im možete vjerovati. Žao mi je što vas nismo slušali dok ste plakali u našim uredima.
I sad sam ponovno gledala tu mladu ženu licem u lice. U međuvremenu sam napustila organizaciju Planned Parenthood. Zalagala sam se za život. Bilo mi je žao što sam joj to učinila. No što joj reći sad? Uspaničarila sam se i rekla: „Tko zna gdje smo se vidjele? Možda ćemo se opet sresti tu negdje.“ Odjurila sam posramljeno.
Doista sam se nadala da se to nikad više neće ponoviti. No ponovilo se, nekoliko puta. Svaki put bih pogledala u oči nekoj od tih žena i otišla bih na drugu stranu. Kako bih se mogla suočiti s njima? Kada bih gledala njih, vidjela sam svoj grijeh kako zuri ravno u mene. Nisam željela gledati taj grijeh, bilo je to previše stvarno za mene.
Nakon nekog vremena ovakve situacije su se događale sve rjeđe. Preselili smo se u drugi grad radi mog posla i rijetko sam vidjela ljude koje bih prepoznala iz klinike. A čak i kad bi ih prepoznala, imala sam više samopouzdanja. Bilo je u redu da im kažem tko sam i otkud ih poznajem. Nisam oklijevala da im se ispričam zbog moje uloge u pobačaju. Što sam sama više ozdravljala to je postajalo lakše ispričati se.
No prije otprilike šest mjeseci primila sam neočekivani e-mail. Moje samopouzdanje se uzdrmalo u samo nekoliko sekundi. E-mail je bio od mlade žene koje je bila u mojoj klinici kada je imala samo 16 godina. Priznajem, nisam je se sjećala. Ispričala mi je svoju priču u e-mail poruci i osjetila sam silnu tugu zbog nje. Nakon pobačaja postala je ovisna o drogama, patila je od teške depresije i čak je pokušala samoubojstvo.
Krivila je mene zbog toga. Napisala je:„Rekli ste mi da ću se osjećati bolje nakon pobačaja“. Rekla sam joj i da neće žaliti ni za čim. No ona je žalila zbog pobačaja. Rekla mi je da sam ja uzrok njene boli. Dok sam čitala njen e-mail, osjećala sam njenu patnju. I ponovno sam nakon nekoliko godina osjetila onaj sram.
Njezin e-mail sam pročitala barem pedeset puta. Iskreno, razmišljala sam o tome da ga jednostavno samo izbrišem... i pretvaram se da ga nikad nisam pročitala. No nisam to mogla učiniti. Morala sam joj napisati odgovor. Morala sam se ispričati. Nakon dva dana dubokog promišljanja konačno sam sjela i napislala odgovor.
Preuzela sam odgovornost. U mom prvom odgovoru ispričala sam se najmanje deset puta. Nisam tražila izlike niti sam opravdavala svoje riječi i postupke. Samo sam se neprekidno ispričavala. Nakon svega ponudila sam joj pomoć. Ova mlada žena, koja je sad bila u svojim dvadesetim godinama, trebala je liječenje. Nekoliko puta smo razgovarale, elektronskom poštom i telefonski. Uspjela sam je povezati sa svećenstvom u njenom kraju koji pomažu osobama koje pate nakon pobačaja. Ona je sad druga osoba, a zahvaljujući njenoj iskrenosti i ja sam drukčija osoba.
Nedavno sam upitala bivše djelatnike klinike za pobačaje: „Kad bi se mogli vratiti unatrag i reći nešto ženama koje su imale pobačaj u vašoj klinici, što biste im rekli?“ Odgovori su bili raznoliki, ali svi su imali jednu zajedničku nit. Svi oni bi željeli reći kako im je žao. Željeli bi se ispričati zbog zavaravanja i laži koje su izrekli tim ženama.
Ovdje i sada ispričavam se svim ženama koje su prošle pobačaj. Žao mi je. Žao mi je što vam nismo rekli istinu o pobačaju. Žao mi je što su vas prevarili ljudi za koje ste mislili da im možete vjerovati. Žao mi je što vas nismo slušali dok ste plakali u našim uredima. Žao mi je što smo vas tretirali kao broj, a ne kao predivnu osobu kakvi se doista. Žao mi je zbog boli koju ste osjetili, Žao mi je zbog tuge koje ste osjetili ili osjećate i danas zbog naše neiskrenosti.
Koliko god to željela ne mogu promijeniti prošlost, niti mogu promijeniti loše odluke koje sam donijela. No mogu vam reći da je mnogima od nas stalo da ozdravite. Ne morate živjeti sa žaljenjem, bolom i sramom. Ukoliko još niste, napravite taj prvi korak i potražite pomoć. Nazovite vašu lokalnu skupinu koja se zalaže za život i upitajte ih gdje možete dobiti pomoć u vašoj blizini. Ja sam se oslobodila i izliječila od moje prošlosti. I vi također možete se osloboditi prošlosti.
