GOSPA: "Ako se obrati, ozdravit će unutar godine dana.«
LUCIJA: "Željela bih vas zamoliti da nas uzmete sa sobom u nebo.«
GOSPA: "Da, Jacintu i Franju uskoro ću uzeti, ali ti ćeš ovdje ostati još neko vrijeme. Isus se želi tobom poslužiti da me ljudi upoznaju i uzljube. želi u svijetu ustanoviti pobožnost prema mom Prečistom Srcu. Onome tko to prihvati, obećajem spasenje, a te će duše Bog voljeti poput cvijeća kojim sam okitila njegovo prijestolje.«
LUCIJA: "Ostat ću ovdje sama?«
GOSPA: "Ne, kćeri. Trpiš li mnogo? Nemoj se obeshrabriti! Ja te neću nikada napustiti. Moje Prečisto Srce bit će uvijek tvoje utočište i put koji će te dovesti do Boga.«
"Izgovarajući ove posljednje riječi«, priča sestra Lucija, "raširi ruke i po drugi put po nama prosu odraz onog neizmjernog svjetla u kojem smo se vidjeli uronjeni u Boga. Činilo se da se Jacinta i Franjo nalaze u onom dijelu ovog svjetla koji se podizao prema gore dok sam ja bila u onom dijelu koji se širio prema zemlji. Na dlanu desne gospine ruke nalazilo se srce obavijeno trnjem koje je u nj bilo zabodeno.
Shvatili smo da je to Prečisto Srce Marijino izranjavano grijesima čovječanstva, koje traži zadovoljštinu.« Kad je ovo ukazanje nestalo, Gospa, još obavijena svjetlom koje je sama isijavala, bez napora, lagano se dizala nad grmom u smjeru istoka, sve dok nije potpuno nestala. Neke osobe, koje su stajale jako blizu, primijetile su da su se mladice vrha crnike lagano savile u istom smjeru, kao da su ih Gospine halje povukle za sobom. Tek nekoliko sati kasnije vratile su se u svoj prirodni položaj.
