Kad čujemo govoriti o bl. Mariji Propetog Isusa Petković, čiji smo blagdan nedavno proslavili, nećemo čuti gdje se govori o čudima, a zašto? Kao da su to priče za djecu! A znamo da je velik dio Evanđelja baš to – Isusova čuda. I ne možemo ih tako olako preskakati ili objašnjavati kao nekakav simboličan govor.
Evo jedno od tih zaboravljenih čuda iz Autobiografije naše blaženice, koje donosi magnifikat.hr.
Izgleda da je sam pakao podigao tu strašnu oluju na moru da spriječi Marijin polazak iz Babine, da se spremi na odlazak, na osnutak nove družbe ili da joj skrši život, jer je ona morala poći za glasom Božjim. Zato je imala čvrsto pouzdanje da će sam Gospodin smiriti oluju. Oluja je bila sve veća i žešća baš kad smo se malom barčicom na vesla imali uputiti iz Babine u Prigradicu, na put dalek dva do tri sata veslanja. Marija Telenta se prestraši te oluje već od straha nije mogla izaći iz kuće već je plakala, molila i strašila se i pogledati more. Tako isto su se prestrašila i četiri jaka mladića, mornari koji su dragovoljno odlučili svoju gospođicu Mariju iz zahvalnosti odvesti barkom u Prigradicu. Upali su u strah radi te oluje i penjali se na brdo da bolje vide svo more. A i onaj kojemu je pripadala lađa nije im je radi nevremena htio dati da mu se ne razbije i izgubi, potopi. A još više iz odgovornosti za osobe koje bi stradale životom. Ali Marija je morala poći u Blato da položi zavjete u Trećeme redu svetoga Franje za koje zavjetovanje je bio došao otac franjevac iz Korčule.
I drugo, da se po Božjem nadahnuću spremi na Božji poziv. Na velike Marijine molbe i uvjeravanje da će ih Bog čuvati i pomoći im čovjek je dao lađu. Ali se Marija Telenta od straha pred morskom olujom bojala izaći iz kuće. Marija joj poručila neka dakle ostane sama u kući. Telenta se bojala u toj samoći ostati sama u kući i nije joj preostalo drugo nego da i ona dođe na obalu. Svi su se sa strahom gledali, gledali su u crno nebo i na crno uzburkano more koje je prema Konavlima bilo sve crnje i već su počele s vjetrom padati neke debele kapi kiše. Ali na Marijin poticaj svi su se ukrcali u lađu i mornari su otisnuli lađu od kraja. Još je lako bilo preko zatvorene vale gdje more ni ne bude toliko uzburkano, ali kad su iza punte izašli iza vale na otvoreno more, vidjeli su svu strahotu mora. Na to se Marija s velikim pouzdanjem i vjerom podigne i okrene se prema širokom, bijesnom moru.
Podigne ruku i reče tiho: “U ime Isusovo, umiri se!”
I napravi znak svetog križa: “U ime Oca…”
U isti čas postane more mirno kao ulje.
Površina mu je bila ravna i bijela poput svijetlog i bijelog pravog mramora, a lađa je nečujno tiho sklizala
kao da leti. Na to su mornari položili vesla jer su vidjeli da lađa sama ide i počeli s nama pjevati pobožne pjesme.
