Pišući o prvim danima ukazanja, fra Jozo Jolić sliku doživljava jednim od predznaka ukazanja.
Upitan zašto je naslikao upravo takvu sliku, Vlado odgovara: «To je samo znak da se Božji i Gospini planovi ne mogu predvidjeti. Mogao bih stotinu puta upitati zašto, i ne znati odgovoriti. Jedno od tih zašto odnosi se i na to zašto sam ostao živ. Naime, 25. ožujka 1991.dospio sam u bolnicu Sveti Duh u Zagrebu i odstranjeni su mi slijepo crijevo, desnimokračni kanal i desni bubreg.
U bolnicu sam došao s malignom retroperitonealnom fibrom, a nakon operacije stanje se pogoršavalo, tako da su me operirali još dva puta. Primio sam dvadeset bočica krvi, što također nije pomagalo, jer se pojavila kronična sepsa.
Kad sam osjetio da mi liječnici ne mogu pomoći, devetu večer nakon operacije sam zavapio: ‘Gospe moja, neka bude po tvojoj volji, a ja te molim pomozi mi da ostanem živ radi svoje djece.’ Već ujutro stanje se promijenilo! Sepsa je nestala. Kad sam otpušten iz bolnice zahvalio sam se dr. Gilji što me je spasio, na što se on nasmijao i rekao da je učinio sve što je mogao, ali da ne zna što me je spasilo te da svakako s molitvenikom odem na Križevac kad dođem kući. Liječniku ni prije ni poslije operacije nisam pričao da sam naslikao tu sliku 1974., niti onu 1964., niti da sam večer prije ozdravljenja zamolio Gospu za pomoć.»
Kažimo i to da se slika iz 1974. nalazi u samostanu sestara Ranjene obitelji na Vionici!
Međugorje, 2006.