«Moliti i klanjati se vječno Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu iza samostanskih zidina i klauzurnih rešetaka», sigurno ste se često i sami pitali zašto i čemu sve to. Što je to, što ih je ponukalo da žive povučeno u samozatajnosti, jedan takav za nas ljude neobičan život? Živjeti u strogoj klauzuri, odricati se, nebiti nazočan na važnim obiteljskim slavljima i događajima ... pa čak ocu i majci ni na sprovodu. Što je to u njima što im daje toliku snagu da i noću ustaju i da se odriču svoga noćnoga sna da bi se klanjali Euharistijskom Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentom? Da li su to možda neki posebni ljudi, možda budući sveci? Ne, to su normalni ljudi kao i mi svi. Kršćani, kao ti i ja. Ali su se odrekli svega, da bi bili potpuno s Isusom. Oni su potpuno slobodni, (iako su prostorno ograničeni), od svakojake navezanosti na zemaljske stvari, veseli su i radosni u svome srcu, više nego što ti možeš zamisliti. I oni su ljudi, grešnici kao i mi, često padaju ali se dižu i hrabro s Isusom idu naprijed, ne boje se sutrašnjice i budućnosti ...
Žive većinom od Božje providnosti. Nikada ne izlaze iz samostana, osim ako je stvarno nužno da odu k liječniku. Njihove su posjetiteljske razgovaraone odijeljenje s rešetkama.
Jedna takva ženska redovnička zajednica – Kongregacija su Služavke Duha Svetoga od Vječnoga klanjanja, u puku više poznate kao «Ružičaste sestre», po svome redovničkom odijelu. Utemeljio ih je na Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marija 8. prosinca 1896. godine u mjestu Steyl u Nizozemskoj Sv. Arnold Janssen kao svoju treću redovničku zajednicu. Na njemačkom govornom području ove se sestre zovu "Dienerinnen des Heiligen Geistes von der Ewigen Anbetung" ili kratko "Steyler Anbetungsschwestern". Kao svoju prvu redovničku zajednicu utemeljio je 1875. godine „Misijsku Družbu Božje Riječi - Verbite“ (na njemačkom govornom području zvanim još i „Steyler Missionare“), kao zajednicu svećenika i časne braće. Primjećujući potrebu ženskih srdaca i ruku na misijskim područjima, posebno u radu sa ženama, pa i djecom, utemeljio je 1989. godine i misijsku družbu sestara Služavki Duha Svetoga (SSpS). Sveti Arnold Jannsen bio je svjestan da je njegovim dvjema aktivnim misijskim družbama potrebna molitvena podrška. Zbog toga je i utemeljio klauzurnu - kontemplativnu misijsku družbu sestara Služavki Duha Svetoga od vječnog klanjanja, koje svojim danonoćnim klanjanjem pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom mole za misionare i misionarke, te velike misijske nakane Crkve. Nadahnuće im daju Isusove riječi: Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju! (Mt 9, 37 - 38). Glavna im je zadaća molitva i žrtva u srcu Crkve za svijet i njegovo spasenje, za svećenike, misionare i misionarke, te za sve one koji neposredno sudjeluju u širenju Radosne vijesti spasenja. Ove sestre ne idu u misije, ali duhovno prate misionare i sestre Služavke Duha Svetoga u njihovim misijskim pothvatima. Tako te tri misijske družbe sačinjavaju jednu veliku Arnoldovu misijsku obitelj. Svaki misionar i svaka misionarka znaju da ih prati duhovna potpora ovih klauzurnih sestara kojih danas u svijetu ima oko četiri stotine u 20 samostana i to u Njemačkoj (Berlin i Bad Driburg), Nizozemska (Steyl), Poljska (Nysa), Slovačka (Nitra), Sjedinjene Američke Države, Argentina, Brazil, Indija, Indonezija, Filipini i Togo. Sestre se danju svakih pola sata, a noću svaki sat izmjenjuju na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Sedam puta na dan sestre se sastaju na molitvu.Kontemplativna su zajednica. Sestre se bave pečenjem hostija, izrađuju čestitke - razglednice, rade u svom vrtu iza samostanskih zidina ...
Jedna od ovih sestara je sestra Marija Magdalena Kruse. Po nacionalisti je Njemica. Danas ima 54 godine. Već 30 godina je Služavka Duha Svetoga od Vječnoga klanjanja. U ovu Kongregaciju je ušla u samostanu Presvetoga Trojstva u Bad Driburgu u Njemačkoj, gdje je boravila deset godina, zatim je osam godina bila u Nysi u Poljskoj, zatim četiri godine kao poglavarica samostana Sv. Gabrijela u zapadnom Berlinu, zatim nekoliko godina poglavarica novog samostana Presvetog Trojstva u Slovačkoj u Nitri, a danas je ekonomica Kongregacije u Bad Driburgu u Njemačkoj od 2011. godine.
«Vječno euharistijsko klanjanje – izvor moje životne radosti!, tako je glasio članak u jednim katoličkim vjerskim novinama prije više od 27 godina koji me je privukao i u dubini moje duše jako dirnuo», sjeća se sestra Magdalena te nastavlja «Bio je napisan upravo od jedne sestre naše Kongregacije i davao je jako dobar dojam o životu sestara, njihovom radu i zadaći u crkvi i prije svega o službi Vječnoga euharistijskog klanjanja. Tada sam imala 19 godina i bila sam pred završnim ispitom kao djelatnica prodavača u uredu. Sama zamisao, da odem u samostan, već me je neko vrijeme pratila, ali nakon ovog pročitanog članka više nisam imala mira. Stoga sam napisala pismo samostanu u Bad Driburgu, tj. Generalatu naše Kongregacije sa molbom da mi pošalju podobnije informacije o zajednici. Već uskoro sam dobila pozitivan odgovor te poziv da samostan dođem posjetiti, kako bi si izbližega i u stvarnosti mogla stvoriti neku sliku svega toga. Već prvi moj posjet i susret s tim sestrama, a posebno posjet samostanskoj crkvi gdje je dan i noć izložen Presveti Oltarski Sakramenat i gdje sestre kleče pred Presvetim, davali su mi jasan znak da je to moj životni put. Već sam prije bila posjetila neke redovničke zajednice, benediktinke, ... ali uvijek mi je bilo nešto falilo. Nije bilo to što sam zapravo u srcu i svojoj nutrini tražila. Čak sam bila i u njihovom samostanu i vidjela sve iznutra. Ovdje, naprotiv, mogla sam sve to gledati i doživjeti kroz rešetke i iz razgovaraone. Ali ovdje me je privukla, rekla bih, ta strogoća, klauzura ... koju sam za cijeli svoj život željela. Prošla je dakako još jedna godina molitve, kušnji i propitivanja, da li sam ja zbilja za jedan takav život u skrivosti, odijeljenosti od svijeta, ... U toj godini morala sam riješiti sve obiteljske i prijateljske probleme i situacije.
Oni se nisu mogli s time pomiriti da ja želim ući u jedan takav samostan. Meni je isto bilo žao pomisliti samo na to, da ih više neću moći doći posjetiti, ali kad sam vidjeli da sam sretna što želim učiniti jedan takav korak i što želim živjeti jedan takav život u skrovitosti sav posvećen Bogu, onda sam se i ja pomirila s tim. Najteže mi ih je bilo vidjeti kako oni na neki način pate za mnom. Ali sve to, još me je više učvrstilo u mojem zvanju i mojoj odluci. Kad sam već bila ušla u samostan, iznenadila sam se, pretpostavljala sam si to sve nekako drukčije, strožije, teže, a zapravo nije bilo tako. Ali sam doživjela jedne vesele i radosne sestre, normalne, ne neke nepoznate i drukčije od drugih, kako to neki često misle o ovakvim kontemplativnim zajednicama. U postulaturi dobila sam već jedno bijelo redovničko odijelo sa bijelim koprenom. U toj prvoj godini upoznavala sam život i duhovnost Kongregacije, te sam se propitivala da li sam na pravome mjestu. Zajednica je upoznavala mene, a ja zajednicu. Bila je to jedna prelijepa godina puna nekog iščekivanja. Svaki dan sam upoznavala nešto novo i nešto što je bilo strano za mene. Prije svega morala sam se prilagoditi životu u samostanu, dnevnom redu koji je cijeli dan ispunjen, radom, molitvom te vječnim euharistijskim klanjanjem. Sedam puta na dan sastajemo se u crkvi na korsku molitvu, te sve molitvene časove pjevamo. Tu je još klanjanje, dan i noć, danju se izmjenjujemo svakih pola sata klečeći pred Presvetim, a noću svaki puni sat. Dnevno imamo i jedan sat za osobnu molitvu. Po svojim sposobnostima i talentima svaka sestra pomaže i radi na svim poslovima u samostanu, u blagovaonici, kuhinji, čišćenju, samostanskom vrtu, sakristiji, vešeraju, porti, pečenjari hostija, izradom razglednica, misnica, krunica itd ...
Dakako u toj godini bilo je i poteškoća, kriza, ali sam sve odgovore i pomoć nalazila kod svoje učiteljice postulantica. Ona mi je pomagala da to sve prođem. Ali u tome svemu se je učvrstilo moje duhovno zvanje. Zatim sam bila dvije godine u novicijatu. Nakon toga položila sam prve redovničke zavjete kada sam dobila ružičasto redovničko odijelo – znak posvete Duhu Svetom, sa bijelim škapularom i bijelim koprenom – znak jedne posebne posvete Blaženoj Djevici i Majci Mariji. Pet godina kasnije položila sam svoje vječne zavjete kada sam dobila i naš misijski redovnički križ oko vrata. Naša kongregacija je danas papinskog prava, a kuća matica je u Steyl-u u Nizozemskoj, te generalat u Bad Driburgu u Njemačkoj. Novicijat je kod nas internacionalan i nalazi se u našoj matičnoj kući. Svaki samostan je zaseban tj. samostalan, ali su na području kongregacije samostani veoma povezani. 2008. godine došli smo u Slovačku u Nitru. Tako je otvoren prvi kontemplativno-klauzurni samostan u Slovačkoj. Trenutno imamo i nekoliko zvanja. Djevojke nam se stalno javljaju i zanimaju za našu zajednicu. Nedavno smo tiskali i letak o našoj zajednici na hrvatskom jeziku. Već su se javile i neke hrvatske djevojke koje su izrazile želju da bi ušle u našu zajednicu. Ako Bog da, možda za nekoliko godina otvorimo i svoj samostan u Hrvatskoj. To nam je i želja, ali je prije svega potrebno dovoljno novih duhovnih zvanja. Naša majka suutemeljiteljica, željela je da imamo što više samostana u svijetu, gdje će moći biti vječno izložen Euharistijski Isus. U Berlinu naš samostan je jako povezan s Hrvatima, imali smo i mladiće koji su u našoj crkvi svaki dan ministrirali, pomagali nam u vrtu, danas imamo vjernike koji kod nas daju misne intencije te nam pomažu oko održavanja samostanskog vrta i okoliša.»
Sestra Magdalena završava svoje svjedočanstvo riječima: « Mislim da bih danas duhovno umrla kada se ne bi klanjala Isusu izloženom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Moj životni put i poziv je biti svima i za sve moliteljica, posebice za misije, misionare i misionarke diljem svijeta, te biti vječna klanjateljica Euharistijskog Isusa. Kako to lijepo reče psalmist «Od izlaza sunčeva do zalaska hvaljeno bilo Ime Gospodnje!». U Euharistiji i klanjanju imam svu svoju životnu sreću i unutarnje ispunjenje. Sa zahvalnim srcem i ja danas mogu sa sigurnošću i svim srcem reći da je «Vječno Euharistijsko klanjanje – izvor moje životne radosti» postao.» Više obavijesti na portalu samostana Presvetoga Trojstva Bad Driburg u Njemačkoj
