Moj suprug nije bio katolik – zapravo, bio je Hindus, ali smo zajednički odlučili svoje troje djece odgajati kao katolike, što znači da sam ih svake nedjelje vodila na Misu, upisala ih u katoličke škole itd. Mislila sam da je to sve što sam bila dužna učiniti. Nikada nisam s njima molila niti sam ih poučavala o Bogu! Zapravo sam površno prakticirala svoju vjeru, ne živeći je u svom srcu. K tomu, jedan kršćanin mi je rekao da Isus nije prisutan u hostiji i da je smiješno vjerovati u njegovu stvarnu prisutnost, tako da se u mene uvukla sumnja.
Jedna moja jako dobra prijateljica često je odlazila u Međugorje. Uporno me je molila: 'Pođi sa mnom u Međugorje!' Na koncu sam pristala, iako sam u sebi bila protiv. U skupini nas je bilo šest prijateljica. Što se mene tiče, za mene je to trebao biti ženski provod, uživanje na suncu i u prirodi, uz ugodno prijateljsko čavrljanje. Uopće nisam ni pomislila da bi molitva mogla biti na mom dnevnom redu. Bilo je to u svibnju 1997. godine.
Prvi dani su protjecali kao što sam planirala. Uživala sam u hrani, svježem zraku, suncu, a čak sam svakodnevno išla i na Misu. Pomislila sam: 'To je dobro!' Trećega dana pošli smo s Johanom, našim irskim vodičem, u starom drndavom kombiju na Misu koju je slavio fra Jozo u Širokom Brijegu, gdje je 30 franjevaca mučki ubijeno tijekom Drugoga svjetskog rata. Tamo je velika crkva koja se brzo punila ljudima, ali ja sam ostala vani, na suncu brbljajući s prijateljicama. Prije samog početka Mise, crkva je već bila bila puna vjernika. Sve klupe su bile zauzete, a crkvene lađe prepune ljudi i nitko se nije mogao ni pomaknuti. I upravo se tada dogodilo najveće iznenađenje!
Muškarac kojega nikad prije nisam vidjela, uzeo me je vrlo nježno za ruku i poveo kroz mnoštvo ljudi u crkvi. Osjećala sam kao da se prostor rastvara i da prolazimo mirno između njih. Odveo me je do oltarskih stepenica i postavio me je točno ispred svećenika koji je baš tada započinjao sv. Misu. Potom je iznenada iščeznuo. Imala sam najbolje mjesto! Imala sam najnadnaravniji, ali smiren osjećaj kao da je sve to normalno. Ne sjećam se što se odvijalo tijekom sv. Mise, sve dok svećenik nije podignuo hostiju u trenutku posvećenja. Gledala sam kako se hostija jako uvećala i Gospodin Isus se u njoj pojavio živ. Gledao je prema gore. Od tog trenutka nadalje čitav moj život se promijenio. Preostalo vrijeme mog boravka u Međugorju nisam prestajala plakati.
Kad sam se vratila kući, stekla sam naviku svakodnevnog odlaska na Misu. Crpila sam svu svoju snagu i radost iz nje. Isus je postao moja osnovna hrana. Moj muž Hindus s poštovanjem je saslušao moje svjedočenje, ali unatoč velikoj promjeni koja se dogodila u meni, činilo se da ga to nije dotaknulo. Štoviše, nikad nisam ni pokušala uvjeriti ga da dijeli moju vjeru, kao što je na jednak način i on meni dopuštao da slobodno prakticiram svoju. Puno sam se molila za njega. Nekoliko godina kasnije, dok sam se jednoga dana spremala na Misu, jednostavno mi je rekao: 'Idem s tobom!' I da dugu priču skratim, on se krstio u Katoličkoj crkvi i sada smo sjedinjeni u istoj vjeri. Vrlo često pomislim kako bi bilo prekrasno da mogu svoj život početi ispočetka i tako provesti svoje mladenačke godine s Isusom! Ne mogu prežaliti izgubljeno vrijeme i sra-mim se što nisam uvijek vjerovala! Ali sada si ne dopuštam da prođe ijedan dan a da ne zahvalim Bogu što mi se objavio. Svednevice molim za mlake katolike! Molim Mariju, našu Majku, da dotakne mnoge, mnoge duše i privede ih živom Isusu!“
