Jednoga dana zatekao sam se na moskovskom aerodromu i doživio jedno neobično iskustvo. Danas mi je sasvim jasno što se tada dogodilo, no tada sam bio potpuno zbunjen. Doživio sam, naime, jedno ispunjenje – ekstazu duhovne Ljubavi. U jednom trenutku sam kleknuo i počeo snažno moliti. U molitvi sam došao do spoznaje da trebam otići u sjemenište – da je svećeništvo moj životni poziv. Shvatio sam da je to Božji poziv i znak, i bio sam svjestan da ne mogu prezreti Njegov poziv i ne odgovoriti na nj. Bio sam siguran da On najbolje zna koji je pravi put za mene.
U prvom trenutku bilo mi je to teško razumjeti i prihvatiti, jer sam imao druge planove za budućnost. Prije toga ja nisam pročitao niti jednu duhovnu knjigu, nisam čak bio ni ministrant, niti sam poznavao nekog svećenika koji me je u to mogao uputiti. Nikada u životu nisam sreo (blisko) redovnika ili redovnicu. Počeo sam plakati i postavljati pitanja i sebi i Bogu: Kako ću ja to biti svećenik? Osjećao sam se preslabim za taj poziv i u jednom trenutku sam pomislio da je Bog možda i pogriješio. No unatoč mojoj zbunjenosti Bog je od tog trenutka počeo sustavno raditi na mom srcu. Naredne dvije godine proveo sam u razmišljanju o Bogu, u traganju za Bogom, u pronicanju Njegove riječi. Što sam više pronicao u Božju Riječ i Ljubav, to mi je i moj poziv postajao jasniji i prihvatljiviji. Tada su mi bile 24 godine. To su bila teška komunistička vremena, no ja sam imao potrebu govoriti ljudima o Bogu i približiti im Ga.
Ja sam po zanimanju inženjer tehnoligije. Imao sam ponudu od KGB-a da ostanem u vojsci i budem glavni inženjer u tvornici oružja. Nudili su mi da budem oficir, no ja sam odlučio biti Božji oficir, i 1979. godine sam otišao u sjemenište. Jer, Bog je znao da se komunizam raspada te je stoga pripremao svećenike koji će mu pomoći u novoj evangelizaciji.
S obzirom da sam ja Poljak, htio sam biti poljski svećenik. Jer važno je poznavati mentalitet, kulturu, karakter i običaje naroda u kojem služiš. Sretan sam što sam se odazvao Božjem pozivu i što mi je darovano da budem svećenik. Svi se mi najmanje jedanput nađemo na nekoj prekretnici ili krizi. Zato je važno da vjernici mole za nas svećenike i da nas podrže svojom molitvom. Međugorje doživljavam kao znak Božje milosti. U vremenu kad je Sotona tako jak, s druge strane je jako milosrđe koje nam Bog iskazuje po Gospinoj nazočnosti u Međugorju. Stoga s odgovornošću prihvaćam Njezine poruke i nastojim na njih odgovoriti.(Otac Jožef, Poljska)
