O tome je pričao s toliko oduševljenja da je iskra morala skočiti. Onda moram i ja poći. Idem s tobom, rekao mi je muž. Već godinama živim u nekakvu neobjašnjivu strahu. Nitko ne zna odakle i zašto. Posljednjih je godina taj strah bivao sve jači. Različitim terapijama i vlastitim naporom pokušavala sam ga pobijediti, ali je sve bilo uzalud. Strah me uvijek pratio. Zajedno s druga dva problema, nesvjesticom i srčanim poteškoćama, strah je bivao sve veći. Medicinski je to bilo neobjašnjivo. Nije bilo organskog razloga. U mom religioznom i crkvenom okruženju uvijek su govorili da je to duhovna borba.
Moja svakodnevica bivala je sve smušenija, opterećenija, puna prijetnje. Moji su me simptomi ograničavali, određivali moj životni raspored… Nisam više mogla dogovarati nikakve fiksne termine, otkazala sam pjevanje u zboru, imala povremena depresivna stanja, bilo me strah boraviti među ljudima, bilo me strah izići iz kuće bez pratnje… Sve sam više zdvajala, bojala se svoga straha, bila sam rastrgana između straha i povjerenja u Boga i uvijek se iznova svađala s Bogom. Pitala sam se je li to posljedica moje molitve, trebam li prestati moliti. Preopterećeni svojim brigama i mnogim drugima koje su nam bile povjerene, u srpnju 2014. Krenuli smo zrakoplovom za Međugorje, zajedno s našim sinom benediktincem. Za nas, roditelje, to je bio poseban dar. Budući da je on poznavao Međugorje, bio nam je duhovni vodič. Zajedno smo doživjeli čudesan tjedan pun blagoslova. Obavio nas je neki čudesan mir posvuda primjetan. Toliko molitve, toliko nacija zajedno i na istom putu prema Bogu! To je nešto što dira, pokreće milošću, obogaćuje…jedan drugi svijet. Doživljaj Tabora. U tom smo tjednu stvarno doživjeli dio neba na zemlji.
Na odlasku nam je bilo jasno da ćemo doći i sljedeće godine. A sada moje svjedočanstvo kao velika zahvala Gospi: Moj je muž prvi put od svoje mladosti pristupio sakramentu sv. ispovijedi i ponovo otkrio krunicu. Od tada svakodnevno zajednički molimo krunicu. Naš unuk L. do svoje treće godine nije htio govoriti. Njegovo sredstvo izražavanja bilo je udaranje i ujedanje. Htio se izraziti, ali nije mogao. Nakon što smo sve svoje molbe na Brdu ukazanja povjerili Gospi i jedne večeri na poseban način molili za to dijete, nestalo je govorne blokade i nakon našeg povratka L. je počeo ponavljati svoje prve riječi.
Sada već govori, brblja…Posebno veliki dar primila sam ja osobno: tijekom cijelog boravka u Međugorju nisam imala nikakvih poteškoća, nikakvu nesvjesticu, nikakve poteškoće sa srcem, nikakav strah, sama sam se kretala i bez problema bila među ljudima… bilo je jednostavno čudesno. Tek kad sam se vratila u svakodnevnicu, shvatila sam da sam potpuno oslobođena i izliječena od svog straha. Darovan mi je nov, oslobođen život. Tako sam sretna, tako beskonačno zahvalna! Oprezno sam u različitim situacijama ispitivala je li to stvarno tako…Da, čudo se dogodilo! Uslijedilo je i drugo i treće.
Moje su poteškoće sa srcem izliječene i sada svoje napade nesvjestice razumijem i mogu ih iz ljubavi prema Bogu podnositi, njemu darovati, njemu žrtvovati. Ova je patnja(duhovna borba) postala laka jer je Bog nosi sa mnom. Zajedno smo molili, zajedno zahvaljujemo za milosti koje su darovane nama i ljudima koje smo nosili u srcu. Nadam se da će ovo moje svjedočanstvo ohrabriti mnoge ljude, pa će i oni svoje molbe i potrebe donijeti na ovo mjesto puno milosti i sve povjeriti Gospi. Iz Međugorja se nitko ne vraća, a da nije bio obdaren!
