Jad Issa iz Sirije rođen je sa sindromom Down, ali njegov život nije onakav kakav biste očekivali. Samo pitajte njegovu ženu (koja nema Downov sindrom)—ili njegovog sina, koji studira stomatologiju.
Jadova priča nedavno je dospjela na naslovnice kada je njegov sin Sader progovorio o svom ocu u videu objavljenom na Facebooku, što je dovelo do niza priča i intervjua o ovoj izuzetnoj obitelji.
Otac pun ljubavi i odgovoran hranitelj
Sader — snažan mladić koji uživa u plivanju, bodybuildingu, učenju i druženju s prijateljima — živi s roditeljima u Siriji. Ponosan je na svog oca; u videu kaže da, čak i da može, nikada ne bi želio izabrati nekog drugog za oca. "Ponosan sam na njega, kao što je on ponosan na mene", kaže. Ovaj osjećaj je dobro utemeljen; Jad je glavni hranitelj obitelji i usprkos teškoćama u kojima se nalazi, on je “pokušao učiniti sve kako bi [meni] osigurao normalan život kao i svakom drugom djetetu”, kaže Sader. “Tijekom mog studija bio mi je najveća podrška ekonomski, psihološki i u svakom pogledu.”
Kako Sader objašnjava u videu, ponos je obostran: “Jedna od stvari na koje sam ponosan je kad me prvi put upozna s nekom novom osobom i kaže: 'Moj sin je liječnik.' Možete vidjeti ponos i radost u njegovim očima. Kao da kaže: 'Imam Downov sindrom, ali odgojio sam sina i učinio sve da postane liječnik koji liječi ljude. Ponosan sam na njega...'”
“Mislim da bih bio mnogo manje ushićen i strastven oko toga kako živjeti da nisam imao tako posebnog oca”, napisao je Sader u opisu fotografije s ocem. Sader je postao stomatolog, što je jedna od najboljih i najbolje plaćenih karijera u Siriji, a Jadovoj sreći nema kraja. Dok je njegov sin još bio na fakultetu, Jad bi ga prilikom upoznavanja s drugim ljudima ponosno predstavljao kao “svog sina, doktora”, sa sjajem u očima i osmijehom na usnama.
Suprug i prijatelj
Jad nije bio samo dobar otac; prema sinu, on je također dobar muž. U svom odnosu sa suprugom, “možda se ponekad ne slažu, ali imaju život pun ljubavi, jednostavnosti i poniznosti u svakom pogledu.” Ukratko, kaže Sader, njihov odnos je kao i u svakog drugog para.
Izvan kuće, Jad već 25 godina radi u lokalnom mlinu za pšenicu, a sa susjedima i kolegama ima dobre odnose. “Njegovi društveni odnosi su jednostavni i čisti jer voli svakoga i svakoga, a zauzvrat ga svi ljudi vole i poštuju te se prema njemu ponašaju kao prema običnoj osobi”, objašnjava Sader.
Preispitivanje što znači Downov sindrom
Sve ovo bi nas trebalo natjerati da dvaput razmislimo. Kad većina ljudi pomisli na Down sindrom, pomisli na život pun mentalnih i fizičkih poteškoća, na društvenu izolaciju, na potpunu ovisnost o brizi drugih ljudi, na teret … Ukratko, život koji smatraju vrijednim življenja. To je toliko uobičajeno stajalište da se u mnogim zemljama pobačaju djeca prenatalno dijagnosticirana s Down sindromom, piše Aleteia.
Ipak, ovo je gledište duboko i tragično pogrešno na najmanje dva načina:
Prva je pretpostavka da su osobe s Down sindromom osuđene na bijedu. U stvarnosti, ljudi s ovim stanjem mogu imati širok raspon sposobnosti. Jad je očito na vrhu ljestvice funkcionalnosti, a činjenica da je uspio imati sina iznimna je iznimka. Međutim, u stvarnosti nema načina da unaprijed znamo što će osoba s Down sindromom – ili bilo tko drugi, sa ili bez invaliditeta, s novcem, socijalnim privilegijama itd. – moći postići. Pobačaj znači prekidanje svih mogućnosti, okončanje života iz straha i pogrešno shvaćenog milosrđa.
Sader opet najbolje kaže: „Kao dijete koje je odraslo s ocem s Down sindromom, točno znam koliko su čista srca i puna ljubavi, ali i da imaju ambiciju te zaslužuju pristojan život i ne zaslužuju da taj život bude prekinut.” U videu dodaje: “Za mnoge ljude, ideja o ženi trudnoj s bebom sa Downovim sindromom može biti najgori scenarij … Da je moja baka bila uvjerena u ovu ideju, ne bih bio ovdje s vama.”
Moramo izgraditi kulturu u kojoj je svako začeto dijete prihvaćeno i dočekano kao otajstvo čiji budući potencijal samo Bog može predvidjeti.
Drugi način na koji je ovo gledište pogrešno je ideja da život osobe koja nije sposobna funkcionirati jednako dobro kao Jad – nekoga tko je uistinu ovisan o drugima zbog invaliditeta i možda nikada neće imati radost biti muž ili otac – je život koji nije vrijedan življenja. Ovaj stav je duboko neljudski, jer vrijednost svake osobe nije ono što može učiniti, već tko su: ljudsko biće, zaslužuje ljubav i brigu, te priliku da razvije sve svoje mogućnosti, koliko god ograničene može biti.
Kao kršćani, u svakom ljudskom biću prepoznajemo sliku i priliku Božju. Ponekad je to slika koja nas podsjeća na Krista tijekom Preobraženja, koji zrači snagom i dobrotom; drugi puta, to je slika Krista na križu, ranjenog, odbačenog i umirućeg. Isus nam je rekao (Mt 25,40-45) da ono što činimo potrebitima, činimo njemu. Ljudi koji su invalidi, bolesni ili u nepovoljnom položaju prilika su koju nam Bog šalje da naučimo kako voljeti, i to s većom čistoćom namjera.
Trebamo izgraditi kulturu u kojoj je svako začeto dijete prihvaćeno i dobrodošlo kao misterij čiji budući potencijal samo Bog može predvidjeti; društvo u kojemu uplašeni i zbunjeni roditelji ne osjećaju da se trebaju sami suočiti s neizvjesnom budućnošću, bez podrške ili potrebnih sredstava. Naš zadatak je voljeti svako dijete i pomoći mu da razvije svoj puni potencijal, koliko god velik ili mali bio, a ne uskratiti im život jer nam nedostaje vizija da prepoznamo njihovu vrijednost ili velikodušnost da im pružimo šansu.
