Išla sam tragom njezinih razmišljanja i doznala da je sestra Sandra klauzurna redovnica augustinijanka iz Locarna. Locarno je turistički švicarski grad s petnaestak tisuća stanovnika i prostire se na sjevernom rubu jezera Maggiore, u podnožju Alpa. I tu, u tom gradu, nad kojim s brežuljka bdi Madonna del Sasso, ugnijezdio se već od XVII. stoljeća samostan svete Katarine, u kojemu živi sestra Sandra.
Pokojni fra Slavko Barbarić dobro je poznavao njezinu obitelj, a posebno majku Noru, koja se, od saznanja za Gospina ukazanja u Međugorju, tiho i nenametljivo, sa srcem, pojavila za potrebne našega kraja. Ne tako davno, u večernjim satima, okrenula sam telefonski broj samostana svete Katarine u Locarnu. S druge strane javio mi se jedan nježni glas predstavljajući svoju zajednicu.
Rekoh da zovem iz Međugorja i da trebam sestru Sandru. Čula sam ushit: “Međugorje! Međugorje! Kako je to lijepo čuti! Moje drago Međugorje!“ Bila je to sestra Sandra Cunzli, najmlađa redovnica u svom samostanu. Uskoro mi je za Glasnik mira poslala svjedočanstvo svoga životnog hoda i potpunog predanja Gospodinu. svoju.“ Zahvaljujem na mogućnosti da posvjedočim svoje redovničko zvanje rođeno u Međugorju pod plaštem drage Gospe.
Ja sam klauzurna redovnica i već 23 godine živim u samostanu sv. Katarine u Locarnu, talijanskoj Švicarskoj, u Redu sv. Augustina. Rođena sam 1. prosinca 1967. u malom mjestu Rancate, blizu granice s Italijom. Odrasla sam u kršćanskoj obitelji i najmlađa sam od četvero djece. Svake sam nedjelje išla na Misu sa svojim roditeljima, i to mi je uvijek nekako ispunjavalo srce radošću. Sjećam se svoje prve pričesti i tolikih uspomenica koje su mi ostale drage. Bio je to desetak krunice, knjižica s molitvama, sveta sličica na kojoj je pisalo: “Majko Božja, iz tvojih ruku primismo Isusa“… i jedno malo raspelo koje i danas držim na svom uzglavlju.
Svaki kamen govori mi o Presvetoj
Osnovnu školu pohađala sam u Rancateu, a višu osnovnu i srednju u mjestu Mendrisio. Bila sam tiha i prilično stidljiva djevojka. Rado sam se zadržavala u obiteljskom okružju. U srednjoj školi, zbog moga ipak drukčijeg razmišljanja, moji su me prijatelji znali zvati “časna“, ali istinu govoreći, nikad nisam ozbiljno na to mislila niti sam poznavala časne sestre, a još manje nešto znala o njihovu životu. Prve godine srednje škole, preko ljeta, s prijateljicom sam išla na tečaj njemačkog jezika. Sa sobom sam ponijela džepno Evanđelje. Čitajući Mateja, dirnule su me Isusove riječi kojima poziva na trajnu uzdržljivost one koji se žele posvetiti kraljevstvu nebeskom i svjedočiti za nj: “Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga.
Tko može shvatiti, neka shvati“. Počela sam razmišljati da Isus u ovom odlomku možda govori i meni. Vjerujem da je klica zvanja već bila u mom srcu, ali još nije bilo vrijeme za “proljetno klijanje“. Godine 1984. tata je donio knjižicu s porukama Gospe Međugorske. Sav radostan, odlučio je poći s mamom u mjesto gdje se Gospa ukazuje. Odmah sam pročitala tu knjižicu. U srcu sam osjećala jednu prelijepu simfoniju duhovnosti… Molila sam svoje roditelje da odgode putovanje za ljeto, kad sam imala školski raspust, jer bih rado s njima pošla.
Moji dragi roditelji bili su sretni… U međuvremenu, iznenada umire moj otac (19. svibnja). Poslije tog događaja majka htjede otkazati putovanje za Međugorje, ali moje su sestre inzistirale da svejedno pođemo. Tako smo nas dvije otputovale prema Gospinu Međugorju za godišnjicu ukazanja, 25. lipnja 1984. godine. Što smo doživjele u tom malom mjestu? Naviru mi živa sjećanja… Tamo se jako osjeća Marijina prisutnost. Svaki kamen govori mi o njoj, Presvetoj. Našla sam se u seoskoj sredini s jednostavnim, plemenitim ljudima velike vjere koja mi je žarila i srce i dušu svake večeri, posebno za vrijeme sv. Mise. Crkva krcata svijetom, molitvom i pjesmom na hrvatskom jeziku. Kao da sam svaku riječ razumjela. Čudno! S majkom sam se popela na ogoljelo brdo Gospinih ukazanja.
Kakva milina u duši mojoj! Nikada taj dan ne će biti izbrisan iz moga srca. Osjetila sam Nebo tako blizim i otkrila kako me molitva približava božanskom, svetom. Susrela sam se s vidjelicama Mirjanom i Vickom. Suze ganuća, suze radosnice, oblile su moje lice gledajući te djevojke koje svojim očima gledaju Majku Božju. Bile su tako spontane, vesele, jednostavne… pričala sam s njima, ta one bijahu moje vršnjakinje! Po povratku kući počela sam prakticirati poruke Majke Nebeske. U početku 7 Očenaša, Zdravomarija, Slavaocu i Vjerovanje; poslije krunicu, a zatim tri krunice svaki dan, kako je tražila Gospa. Sa svojom pobožnom majkom počela sam ići na Misu svaki dan, moliti zajedno, postiti, činiti djela milosrđa, ispovijedati se svaki mjesec i meditirati riječ Božju. “Kad se stvori pravo prijateljstvo s Bogom“, rekla je Gospa u poruci od 25. lipnja 1997., “nikakva ga oluja ne može uništiti“
Tajna za koju je znala samo Gospa
Više sam se puta vraćala u tu blagoslovljenu zemlju koju je Marija izabrala i svaki put sam bila obnovljena, osnažena, puna zanosa i vedrine, sa željom da činim nešto novo, nešto više za Gospodina. Govorila sam: “Isus je učinio toliko za me, umro je na križu za me, a što ja mogu učiniti za nj?“ Tako, malo pomalo, dala sam se voditi Djevici Međugorskoj i moje redovničko zvanje lagano je dozrijevalo u mom srcu. Bila je to moja tajna za koju je još znala samo Ona. Jednoga dana blizu našeg mjesta došla je časna sestra za koju se znalo da ima posebne darove Duha Svetoga. Otišli smo na njezino predavanje. Na kraju me majka poslala k njoj da preporučim svoju sestru u njezine molitve. Čim me je časna sestra vidjela, pitala me je jesam li i ja ponekad pomislila da se posvetim Bogu. Odgovorila sam, spontano, kako sam o tome razmišljala, ali da sad moram biti blizu mame zbog iznenadne tatine smrti. Tada je saznala i moja majka što se skriva u duši njezina najmlađeg djeteta. Uvijek s istom brižnošću, sve do danas, prati svaki moj dan.Uključio se i naš župnik, mudro me je vodio i objasnio mi razliku između časnih sestara klauzurnih (zatvorenih) i onih aktivnog života. Po njegovu savjetu, za ljetnih praznika posjećivala sam samostane i jednih i drugih sestara. Boraveći u samostanu zatvorenih-klauzurnih sestara osjećala sam veliki mir u svom srcu i shvatila da me tu Gospodin želi. Kao da su tada meni upućene riječi sv. Augustina: “Baci se u nj, nemoj se bojati! Ne će se izmaknuti u stranu da padneš! Baci se bez brige i on će te prihvatiti i ozdraviti.“ Moja odluka bivala je sve jasnija.
Svi moji važni događaji bili su na Gospine blagdane
Tadašnji biskup Lugana, monsinjor Corecco, saznavši da sam posjećivala samostan sv. Katarine s namjerom da postanem redovnica, želio se susresti sa mnom. Ohrabrio me je da ostanem tu, u biskupiji, da ne idem u drugi samostan u Italiju. I sama sam tako već mislila, premda u samostan u Locarnu mladi nisu dolazili već godinama. Upravo u ovom samostanu svidjela mi se duhovnost sv. Augustina, o kojoj sam ponešto saznala u srednjoj školi. I bila sam odlučila ući u taj samostan odmah nakon položene mature. Moj jedini brat iz prikrajka je pratio sva moja razmišljanja. Nije baš bio zadovoljan mojim odlukama. Ipak me je tih dana, kad se spremao na odmor u Alžir, uzeo za ruku i rekao: “Sestrice, ako misliš da je to tvoj put, samo pođi. Brat će biti s tobom. I bit ću uvijek tvoj brat!“ Zamakao je svojim motorom na odmor. Nažalost, brzo nam je stigla vijest da je “sestra smrt“ ponovno kucnula na vrata naše obitelji. Brat je smrtno stradao. Moj brat koji mi je, držeći me za ruke, rekao da će uvijek biti moj brat… Odgodila sam svoj ulazak u samostan sv. Katarine. Učiteljeve riječi: “Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas, i odredio vas da idete i rađate rod i da vaš rod ostane“ jačale su moj poziv. I upravo na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 1987. godine, prešla sam prag ovog samostana.Zajednica je još bila brojna (bilo nas je dvadeset). Danas nas je manje, ali sam sigurna da Gospa nastavlja bdjeti nada mnom svojim majčinskim okom. I svi moji važni događaji bili su na njezine blagdane. Na blagdan Bezgrješnog začeća, kako rekoh, ušla sam u samostan, na njezin rođendan, 8. rujna, obukla sam svoje redovničko odijelo, na dan Gospe od Ružarja, 7. listopada, položila sam redovničke zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Moram reći da se osjećam sigurno pod njezinim majčinskim srcem. I svakim danom nastojim slijediti poruke Kraljice Mira, živjeti ih u svojoj malenkosti i biti vjerna svojem pozivu kontemplativke. Znam da smo svi vrlo važni u planu spasenja Marijina i da nam ona pokazuje siguran put prema Isusu, da budemo sveti. Teškoća u minulim godinama sigurno mi nije nedostajalo, ali s Isusom i Marijom uvijek sam ih nadvladavala. Gospa također sije mnoge utjehe na putu onom tko se pouzdaje u Boga i zagovara da ga vodi Duh Božji. Naš je cilj raj, tamo ćemo se svi naći i bit će veselje bez kraja. Volim misliti misli sv. Augustina, koji kaže: “Kad je Bog bacio na me svoj pogled i predodredio me, radost koju je osjećao za me bila je savršena. U toj radosti nije bilo nikakva straha dase njegov plan može ne ispuniti.“ Živim to u svakom danu svoga posvećenog života već 23 godine, zahvaljujući Gospi iz Međugorja za veliku majčinsku ljubav. sestra Sandra Cunzli
Tako sestra Sandra, klauzurna redovnica iz Locarna. Tako i mnoge druge redovnice s kojima dijelimo milosne zrake svetosti pod ovim podnebljem. Ovo je živo svjedočanstvo predanosti mladosti i života Bogu iz ljubavi prema onima kojima je potrebna. Isus nam žarko poručuje: “Žetve je mnogo, a radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu. s. Lidija Glavaš/ Glasnik mira