Svjedočanstvo: Upoznali su se na Mladifestu, zaručili na Križevcu, a dogodine dolaze kao supružnici

Ovom pričom želim svakome tko ovo čita pokazati da nikada ne treba odustati od onoga što želite i kada dođu kušnje i kada mislimo da nema nade za nas, kada nas svlada umor zbog neuslišane molitve, Isus je tu zajedno sa svojom Majkom i On nas sluša, sve što treba je posve Mu se prepustiti.

Ovo je moja priča, a u nastavku možete pročitati i njegovu priču i kako je Gospa za nas, sada i zaručnike, učinila veliko čudo.

Nakon odlaska moje majke u Međugorje i potpunog duhovnog obraćenja koje je bilo prije 15-ak godina, nesvjesno i polako počelo je moje duhovno obraćenje. Godine i godine razgovora i odgajanja u pravom katoličkom okruženju rezultirale su mojom željom za pronalaskom osobe koja je odgajana u istom duhu sa istim svjetonazorima i vrijednostima kao i ja. Prva ljubav došla je rano, sada bi rekla i prerano. Veza u kojoj Bog nije bio na prvom mjestu rezultirala je time da smo  nakon 6 godina oboje izašli maksimalno izranjavani, puni boli i gorčine. Iako pomalo ogorčena i na Boga što se po mojim molitvama u bivšoj vezi ništa nije promijenilo nastavila sam se moliti. Ovaj put malo zrelija i odraslija shvatila sam da je puno teže održavati odnos između dvoje ljudi koji podrazumijeva između ostalog i život u čistoći, odlučujem se moliti Bogu da mi On stavi na put nekoga tko to isto želi koliko i ja.

Čvrsto odlučujem da ću biti samo s takvim dečkom koji će, kako ja volim reći, mene učiti vjeri, a ne ja njega. Pošto sam po prirodi malo tvrdoglavija, ja sam Njemu rekla ili će biti tako ili neću dečka ni imati, no ne ide sve u životu onako kako mi sebi zamislimo. Tadašnji dečko, a sadašnji suprug jedne prijateljice rekao mi je da se molim Svetom Josipu za budućeg zaručnika, rekao je da je njemu  uslišao molitve te da će sigurno i meni, i odlučujem ga poslušati.

Nakon nekog vremena upoznajem drugog dečka i ja volim reći da se Bog malo našalio sa mnom pa mi poslao još veću krajnost, osobu za koju je duhovnost bila kao za mene kinesko pismo. Danas mogu reći da se Bog samo poslužio sa mnom kao kanalom kako bi i takve osobe koje su miljama daleko od Njega barem na trenutak upoznale i osjetile Njegovu ljubav. Ta veza završila je mojim potpunim duhovnim slomom. Bila sam pogubljena i jedinu nadu sam vidjela u Međugorju i traženju utjehe u našoj Majci. Svojoj majci sam rekla kako mi je dosta molitve za svog budućeg zaručnika i da se više neću moliti, da sam se umorila. Njezin odgovor je bio „ ne moraš se ti više moliti pa ti si ga već izmolila, eno čeka te iza ugla“.

Prvo, čudo je bilo što sam uopće otišla u Međugorje jer sam za slobodno mjesto zvala dva dana prije polaska na Mladifest i bila sam sigurna da mjesta nema. Broj sam slučajno nabavila tamo od nekog voditelja iz Osijeka koji uopće nije moj matični grad nego živim 100km dalje, ali nema veze ja sam odlučila zvati, a Gospa je učinila ostalo. Krenuvši na put taj ponedjeljak ja sam samo vidjela samo jedan cilj – Međugorje, moja Gospa, duševni mir i spokoj. Ništa mi više nije potrebno i to je ono za što se ja idem moliti, ne poznam nikoga u busu osim svoje sestre, ali to je nebitno jer ja idem Gospi i samo mi ona treba. No, kako sam prethodno već bila rekla ne ide sve u životu onako kako mi sebi zamislimo. Gospa je imala drugačije planove.

Na jednom od stajališta na putu prema Međugorju pogledam u ljude iz svog autobusa i vidim jednog dečka kako gleda u mene. Uz dozu ljutnje mislim u sebi „ šta me gledaš, još mi samo treba da me i ovaj balavac gleda, meni to ne treba“. Dolaskom u Međugorje nas grupa mladih odlučujemo zajedno otići na otvaranje, ali onda se kod mene javlja problem. Moj pogled ne biva usmjeren na Gospu kao moj prvotni plan nego na tog „balavca“. No sada sam ga već počela gledati sa intrigom. Prvo dolazimo kod kipa Gospe on ide prvi, krunica je on kleči cijelu krunicu, moli se skrušeno i spokojno baš onako kako sam ja zamišljala svoga dečka. Prolazi drugi dan, a moje pretpostavke o „balavcu“ su se pokazale netočnim jer taj isti skoro ulazi u tridesete. Iako sam samim dolaskom u Međugorje dobila  mir, ja postajem tužna jer nisam potpuno predana onome zbog čega sam došla i koliko god se trudila moj pogled se i dalje spušta na tog dečka. Toliko sam bila tužna da sam i Gospi govorila da mi je žao što moji pogledi nisu u potpunosti okrenuti prema Njoj i pitala ju zašto se ovo događa, zašto se ne mogu u potpunosti prepustiti molitvi i primanju tog mira koji sam toliko žarko željela. Stalno sam imala osjećaj da je ovo krivo.

Taj dan bilo je svjedočanstvo Gorana Čurkovića koje je na mene ostavilo snažan dojam. Ono što mi je zazvonilo nekoliko puta u glavi bilo je kako je njemu Gospa davala očite znakove. Molila se krunica, ja sam klečala i ponukana prethodnim svjedočanstvom zamolila Gospu da mi da očiti, ali baš očiti znak ( jer sam žensko, a žene će znati o čemu pričam) da je uredu ili nije uredu ovo što se ja sa tolikom zanimacijom gledam tog dečka. Pet minuta nakon toga dolazi sestra, a koja je upravo završila razgovor s majkom i šapuće mi na uho „ moram ti kasnije nešto reći“. Ne toliko zainteresirano pitam ju šta je rekla. Sestra mi odgovara kako ju je mama pitala jesam ja u Međugorju koga upoznala i nakon što je sestra potvrdno odgovorila mama joj govori kako zna jer je taj dan bila na misi i žarko molila da mi Gospa udijeli mir koji mi je toliko bio potreban na što je po Duhu Svetom čula glas „ona će u Međugorju upoznati svoga zaručnika zato sam ju i poslao tamo“. Zar sam trebala očitiji znak? To je bilo to, zahvalila sam se Gospi i ni trenutka više nisam sumnjala.

S njim sam dobila sve ono što sam toliko molila. U potpunosti izgrađenu osobu, onoga tko me uči vjeri, onaj tko sa mnom želi živjeti čistoću prije braka, onaj s kojim imam svakodnevnu molitvu, tko me razumije i podupire u svemu. Zapravo nisam dobila sve što sam molila, dobila sam daleko više od toga, dobila sam i ono što nisam ni znala da želim.

 Ovo je Njegova priča

U meni je od mladosti tinjala želja za životom u čistoći. Bog je u mom srcu zapalio taj plamičak ljubavi koji je tinjao dugo vremena. Sa pune 24 godine, ušavši u 25-u bio sam slobodan i u meni se razbuktala ta želja za životom u čistoći tijela. Odlučio sam se tomu posvetiti, tada ne znajući u kakvu nevjerojatnu pustolovinu sam se zaputio, zajedno sa Isusom. Iako sam od malena bio u vjeri i redovito se molio i išao na Svetu Misu i ispovijedao se zapravo sam bio mlake vjere i često sam pristajao na kompromise. Bio sam slab vjernik, koji zna što želi i mora, ali često puta to ne učini. Ali tada, bio sam željan Boga, Božje ljubavi i blizine, jer sam znao kako je to hoditi u životu s Bogom i kako je to kad malo odlutamo, i odlučio sam krenuti odlučno i predati svoj život iznova Bogu u ruke.

Uz svakodnevnu molitvu bez iznimke i odlazak na Svetu Misu što češće kao i svetu ispovijed minimalno jednom mjesečno počeo sam moliti za svoju buduću suprugu. Kao i kod svakog poziva pa tako i ovoga dolaze kušnje. U meni se pojavila bojazan da možda griješim, da sam si umislio, da ne postoji jedna osoba za mene, da je svejedno s kim ću biti i koga odabrati, jer ima toliko djevojaka pa kako može biti da je samo jedna prava. Jedno poslijepodne, boreći se sam sa sobom, želeći da ono što vjerujem uistinu i je tako, zavapio sam Bogu da mi se smiluje da mi razbistri misli, da odgovor, da potvrdi ono što sam u srcu mislio i želio da je ispravno. I tako, moleći srcem, uzeo sam Bibliju u ruke, zamolio Oca da mi da odgovor, ali samo ako je to Njegova volja, je li je stvorio jednu djevojku samo za mene i mene samo za nju.

Sklopivši oči uzeo sam Bibliju, otvorio ju i pogled mi padne na treću rečenicu 18. retka, 6. poglavlja Knjige o Tobiji koji kaže: „Ne boj se, jer je ona za tebe određena od postanka svijeta.“ Kad sam pročitao taj stih zatvorio sam Bibliju i dalje ništa drugo nisam čitao. Očitiji odgovor nisam mogao dobiti. Nakon toga sam još više prigrlio život u čistoći i još odlučnije krenuo hoditi s Isusom. Nastavio sam moliti za svoju buduću suprugu, a brigu o tome tko je ona i gdje i kada ćemo se upoznati i kako sam prepustio Isusu u ruke i nisam se uopće brinuo. Kad dođe vrijeme znat ću, za godinu dana ili za 10. Vrijeme je prolazilo, a ja sam postajao sve slobodniji jer sam shvatio da što više čovjek hodi u milosti Božjoj to sve manje biva rob grijeha.

Od djetinjstva sam se utjecao Blaženoj Djevici Mariji, Njoj sam se utjecao i tražio Njezin zagovor. Tako sam došao i do Međugorja kojemu se uvijek rado vraćam i to mi je drugi dom. Znao sam onako potajno i usput razmišljati kako bi bilo lijepo kada bi svoju buduću suprugu upoznao baš u Međugorju ali tim mislima nisam pridavao neku osobitu pažnju. Kad god sam išao na hodočašće razmišljao sam o Isusu, o Mariji, o molitvi i klanjanju, a ne o djevojkama, ali Bog pozna sve tajne naših srca, osobito one za koje ni mi sami ne znamo. I tako se, nešto manje od 5 godina kasnije, u meni se probudila velika želja da odem u Međugorje. Moj plan bio je ići na jesen, ali Duh Sveti u meni potaknuo me da odem što prije i tako se desilo da prva grupa koja ide u Međugorje je grupa iz Osijeka koja ide na Mladifest.

Sa mnom u grupi je bila jedna djevojka koja mi se jako svidjela i bila je jako posebna. Bila je puna jedne neopisive nježnosti, dobrote i unutarnje ljepote i imala je nešto posebno, majčinske ruke. Zašto to kažem, zato što sam živeći predbračnu čistoću zapravo prestao gledati djevojke i cure, a počeo sam tražiti ženu, suprugu. Ona je u meni probudila jedan takav neopisiv mir, unutarnji mir koji je milost Božja, nešto posebno, nešto što nije sa ovoga svijeta. Onoga trenutka kada smo prvi puta sjeli jedno pokraj drugog imao sam takav osjećaj pripadnosti, kao da nam je tu mjesto, jedno pokraj drugog.Taj dan kada sam se molio, iz nekog razloga molio sam i za nju, što inače nisam radio ali imao sam potrebu spomenuti ju Isusu i moliti za nju. Iako tada to još uvijek nisam znao, to je bio samo početak našeg zajedničkog puta. Nastavio sam se moliti za nju.

Nakon Maldifesta nastavili smo se viđati, a svaki naš susret bio je  nečim obilježen. Naš prvi susret bio je na blagdan Gospe brze pomoći. Zbog udaljenosti mjesta u kojima živimo viđali smo se jednom tjedno, a spletom okolnosti uvijek smo bili slobodni utorkom tako da bi svaki utorak već unaprijed bio rezerviran za nas dvoje. U tom trenutku našim utorcima nisam pridavao osobitu pozornost, ali kada je milost Božja na djelu tada se sve odvija sa razlogom, u životu nema slučajnosti. Svaki utorak smo uz misu u franjevačkoj crkvi prisustvovali i pobožnosti sv. Anti Padovanskom. Vrijeme je prolazilo, a nas dvoje smo postajali sve bliskiji. Budući da sam bio nezaposlen, izmolio sam po prvi puta u životu devetnicu sv. Anti za posao i dobio sam posao. Mjesto u koje sam se morao preseliti radi posla je baš bila župa sv. Anti Padovanskom. Odlučili smo hoditi u predbračnoj čistoći, oboje smo to žarko željeli.

Za našeg zaštitnika smo odabrali sv. Antu, odnosno danas kada razmišljam o tim događajima uviđam da mi nismo birali njega nego je on odabrao nas. Isto tako odlučili smo se, bez obzira što smo udaljeni kilometrima, svakodnevno zajednički moliti preko telefona.

Viđali smo se kada smo mogli, najčešće vikendima, a svaki naš susret bi okrunili molitvom i Svetom misom. Molili smo jedno za drugo, da nas Isus privuče jedno drugom ako smo jedno za drugo, a ako ne onda da se rastanemo bez teških rana i međusobnog povrijeđivanja, molili smo da nas Isus vodi u našem odnosu i da bude Njegova sveta volja.

Nakon određenog vremena moj um i moje srce su bili potpuno bistri i čisti poput stakla i nikada u svom životu nisam bio tako siguran u nešto kao sada. Odlučio sam ju zaprositi. Znao sam da postoji samo jedno mjesto na kojem to želim učiniti i samo sam morao čekati, konkretno punih 6 mjeseci sam morao čekati. Nas dvoje imali smo žarku želju da se odmah sljedeće godine vratimo u Međugorje, na Mladifest i zahvalimo Isusu i Majci Mariji na svemu. Da se zahvalimo Isusu na svoj pažnji, ljubavi , milosti, vjernosti i na svakoj uslišanoj molitvi.

Odlučili smo jedan dan, sami, nas dvoje, ići na Križevac i moliti Križni put da se na taj način zahvalimo Bogu što nas je povezao i na svemu što je za nas učinio. Htio sam ju zaprositi na Križevcu, ali isto tako htio sam da to bude samo naše i Božje, bez drugih ljudi što je naravno ljudski gledano nemoguće postići u tjednu u kojemu je 50 000 ljudi u Međugorju i deseci grupa se uspinju i spuštaju sa brda, cijela jedna rijeka ljudi. Ali zamolio sam Isusa da me blagoslovi i ispuni Svojim Svetim Duhom da me vodi i kada dođe pravi trenutak da znam što i kao reći i napraviti. Ljubav Božja je predivna i nema kraja, to mogu reći danas kada razmišljam o tim trenucima. Kada smo se popeli gore povukli smo se malo dalje od ljudi, u stranu iza stabala i preko jednog malog humka do mjesta gdje je vladao jedan božanstveni mir, bez ljudi, samo tišina, nas dvoje i Isus.  U sredini tog ravnog prostora bio je izgrađen veliki, ali niski suhozid u obliku srca sa križem u sredini. Tu sam ju, u sredini tog suhozida, uz križ pitao da bude moja supruga. Moju J, onu koja je za mene određena od postanka svijeta.

Prošle godine smo se na Mladifestu upoznali, ove godine smo tamo postali zaručnici na najljepšem mogućem mjestu Križevcu, a nagodinu dolazimo kao supružnici. Nekima će se ovo možda čini prebrzo u godinu dana od potpunih stranaca do zaručnika, no vjerujte nam kad se prepustiš u ruke Gospe ne možeš ni očekivati ništa manje od čuda.

medjugorje-info.com