Sestre dominikanke na svom facebook profilu u rubrici „Da se bolje upoznamo“ donose svjedočanstva svojih sestra. Danas su predstavile sestru Rahelu Rukavina, priora samostana Gospe od Ružarija u Šibeniku i članica vijeća Vrhovne uprave sestara dominikanki, te ravnateljicu je Dječjeg vrtića Bl. Hozana Kotorska u Šibeniku, piše Laudato.
Kroz svoj redovnički život kao sestra dominikanka djelovala je na raznim poljima apostolata i skupila brojna lijepa životna i ona redovnička iskustva i uspomene. Inače rođenoj Slavonki, koja korijene vuče sve do Like, postavili smo pet pitanja, kako bi je i vi ukratko upoznali. Nadam se da ćete uživati i upiti nešto i za vaš život! ? ?
1. Prošlo je 33 godine od polaganja vaših prvih redovničkih zavjeta čistoće, poslušnosti i siromaštva. Kada pogledate unatrag na sve godine provedene kao sestra dominikanka, što biste izdvojili kao ono najljepše?
- Ne čini mi se da je toliko prošlo... Najljepše? Bilo je puno toga; prvo dan mojih doživotnih zavjeta pa onda rad sa djecom u vrtiću, u školi, pripremanje djece za sakramenat sv.Pričesti i ispovijedi, sam život u zajednici, razni susreti i osobe koje sam upoznala, putovanje u Svetu zemlju i još puno toga!
2. Kao sestra bili ste kroz godine vašeg redovništva na brojnim službama i u različitim zajednicama kongregacije. Kao dominikanke obvezale ste se na posluh. Je li uistinu lako napustiti jednu zajednicu i krenuti u služenje Bogu i ljudima na potpuno novom mjestu?
- Što si stariji nekako to biva teže, treba više vremena dok se prilagodiš na novu situaciju. Prvi moj premještaj bio je u Hamburg tada sam imala 28 godina, daleko, nepoznato, ali s vremeno postane novi dom u kojem sretno i ispunjeno živiš. Onda dođeš na drugo mjesto i kreneš opet ispočetka i nakon nekog vremena opet postane dobro. Meni je svaki premještaj u početku bio težak, ali onda nakon pola godine kao da sam oduvijek na tom mjestu. Za mene su premještaji dobra stvar jer svaka promjena od tebe traži nešto novo. Inače su mi se premještaji događali onda kada bi mi bilo predobro i kada se ne bih nadala. Ovo mi je sada šesta promjena mjesta boravka, nisu sve bili premještaji.
3. Šest godina proveli ste u hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu. Kakav je osjećaj i iskustvo živjeti van naše domovine?
- Vrijeme provedeno u Hamburgu za mene je bilo prelijepo od 1995.-2001. Premda je sve izgledalo drugačije, doći iz velike zajednice u malu, drugačiji ritam dana, česti susreti s ljudima, posjećivanje obitelji, razna okupljanja i druženja, vjeronauk u sklopu Hrvatske dopunske škole. Svake nedjelje ljudi te pozdravljaju, pružaju ruku. Mislila sam, pa već smo se prošlu nedjelju upoznali, ali to je kod njih normalno. Kada sam stigla iz Zagreba ono što me je ostavilo u čudu su pune, prepune crkve naših ljudi na misama, toliko puno omladine, nisam to očekivala. U Hamburgu su živjele već generacije iz Hrvatske i Bosne ali pristigle su i izbjeglice iz Bosne, tako da je bilo jako puno Hrvata u Hamburgu. Ono što su posebno njegovali i do danas sačuvali je živa vjera, običaji iz kraja odakle su došli i kulturna baština koja se prenosi sa generacije na generaciju te hrvatski jezik. Svi ti ljudi jako su bili vezani za nas sestre i braću dominikance u Misiji. Nedavno sam bila na proslavi 50 godina Misije, nakon 18 godina. Kao da nisam nikada ni otišla!
4. Kroz svoje redovništvo bili ste učiteljica sestara novakinja. Koji su po vašem mišljenju izazovi rada s mladim ljudima?
- Onaj tko radi s mladima treba tome biti potpuno posvećen, imati vremena, pratiti ih na njihovom putu odrastanja, nuditi im zdravu duhovnost i usmjeravati na izgradnju duhovnog života, stvarati čvrsto zajedništvo, inače će se pogubiti. Danas ima puno zajednica mladih i to je ono što ima budućnost. Mladi žele slijediti Krista, ali treba im čvrsti oslonac i svjedok vjere, osoba koja će ih moći nositi i voditi , voljeti i okupljati. Mlade treba više uključivati u rad župa, za njih organizirati susrete, klanjanja, molitve, druženja, dati im prostor za okupljanje, organizirati izlete, povezivati ih i njihove talente otkriti i dati im priliku za rad.
5. Za kraj, što biste poručili mladim generacijama, osobito djevojkama koje osjećaju duhovni poziv, ali se možda boje odazvati?
- Bog je onaj koji će ti dati milost da ga slijediš ako mu se odazoveš, ne treba se bojati hoćeš li to moći, važno je odazvati se i imati povjerenja. Ako odabereš redovnički poziv i sve što taj život sa sobom nosi vjerujući Bogu koji te poziva da je to najbolje za tebe, bit ćeš sretna i ti i oni s kojima ćeš živjeti i raditi. Bog daje uvijek više nego li mi možemo i zamisliti. Od poteškoća na životnom putu nitko nije pošteđen, ali one nas oplemenjuju i čine poniznijima. Odazvati se Bogu znači prepustiti svoj život Njemu jer on najbolje zna što nam je potrebno. Bog kada nekoga poziva ne obećava mu lagodan život, život bez patnje i boli već ispunjen i blagoslovljen život.
