Želim "ispričati" ljudima kako je mene Ozdravio moj Isus. U studeni moj muž i ja zajedno sa njegovim prijateljem, i majkom prijatelja smo se autobusom zaputili u Šurkovac na duhovnu obnovu. To je za nas, za mene bio prvi put da idem na te susrete, otišla sam "igrom slučaja" ... Vjernica sam, uvijek sam vjerovala u Boga, molila Mu se, zahvaljivala na svakoj uslišanoj molitvi, i sada dok pišem suze mi teku niz lice... Put je prošao lijepo, uz molitvu, pjesmu na slavu Isusu, odmarali smo na dva stajališta, vozili se kroz Bosnu, snijeg… Lijepo sam se osjećala, sa suprugom sam se držala za ruku, zatvorenih očiju molila, pjevala, slušala lijepe rijeci, doživljaje Ivana koji je bio voditelj na toj obnovi, ali u sebi sam osjećala neki nemir, strah, koji znam da zasigurno nije bio od Boga.
Bila sam sve napetija pri približavanju Šurkovcu. Kada smo stigli, zakasnili smo na obred nekih 10 minuta, obred ozdravljenja, molitve fra. Ive Pavića. Pored hladnoće, tresla sam se, osjećala neki strah, dok smo stajali ispred vrata Crkve u kojoj nije vise bilo mjesta. Nekako sam se i mogla držati, dok ispred mene nisu pale dvije žene, primile dar Duha Svetoga, Božju milost. Toliko me strah obuzeo dok smo stajali da sam i muza odvukla nedaleko od crkve usred obreda, Mise koja je bila vođena, preklinjala sam ga: " Molim te hajde sa mnom samo malo da se odmaknemo, previše se bojim, previše me strah!" Očito me ono lose nadvladalo, da sam i svoga muza odvukla na 10 minuta nedaleko od crkve, kod toaleta, usprkos njegovim riječima da se opustim, da je sve u redu.
Kada smo se vratili sve je skoro bilo završilo, svećenici, fra Ivo je ispred Crkve nosio hostiju, živog Boga da ga ljudi dotaknu rukama. Imala sam tako jaku zelju dotaknuti Ga, sto sam i uspjela, hvala Bogu. Nakon svega smo sjeli tu u obližnju "kuhinju" da se ugrijemo i okrijepimo toplim čajem, jer je bilo prehladno. Tu smo sjedili par sati čekajući povratak autobusa kući, za stolom smo slušali svjedočanstva drugih ljudi. U Crkvi je svećenik polagao ruke na ljude, da prime Duha Svetoga, muž i prijatelj su me nekako nagovorili da uđemo u Crkvu, da vidim, dok sam gledala kako ljudi padaju i vraćaju se s osmjehom na klupe malo sam se smirila, ali i dalje nisam imala hrabrosti da odem do Oltara, da se i ja prepustim, i onda je sve završilo.
Sjeli smo u autobus i krenuli natrag kuci, Hercegovini, u autobusu smo se opet molili i pjevali, Ivan laik, koje mu je Bog dao vise Darova Duha Svetoga, zazivao je Isusa, osjećala sam doslovno njegovu blizinu , i briznula u nesnošljiv plač, plač sreće, plač ljubavi neopisive, plač mira, ljepote, Ivan je rekao: "Isus poziva jednu žensku osobu, javlja joj se." ,onda sam krenula u sve veći plač u tišini i mraku autobusa, nastavio je: "Isus je oslobađa svih njenih strahova, tjeskoba, nesanice, itd." , to sam bila ja, Bog me je ozdravio, ozdravio moj Duh, moje tijelo , HVALA I SLAVA MU, On je moja najveća ljubav, pored moga muza i moje dvije djevojčice. Cijeli život ću mu biti zahvalna zbog toga sto mi je učinio, sto mi je poklonio, da Ga osjetim, ni za stotinu života neću imati vremena da Mu se zahvalim, samo ću se truditi da budem što bolja osoba, Njemu u čast... Isuse HVALA ti velika! Dalje se nastavio put kući, svjedočanstva, plač i smijeh još nekoliko osoba u autobusu ... SLAVA BOGU!