Rekli bi neki stari ljudi: „Pa tako su neki oduvijek živjeli (čisto)“. Da. Neki. Mi ne. Nismo tada niti znali što je to.
Odrasli smo gledajući serije, listajući časopise za mlade, u kojima nije bilo govora o predbračnoj čistoći. Naprotiv, seks između dvoje mladih bilo je nešto uobičajeno, štoviše, poželjno.
Tada daleko od Boga, i nama je to bilo nešto što je bilo logično, nešto u što smo se upustili bez previše kalkulacija.
Zatim je za neko vrijeme uslijedilo moje obraćenje. I dan-danas se sjećam da nisam mogla niti htjela odmah na ispovijed jer nisam u našim odnosima vidjela ništa loše. „Jer mi smo od početka planirali ozbiljnu vezu i brak; mi nismo poput nekih drugih koji su skloni isprobavanju i mijenjanju partnera.“
Nakon razgovora s jednim bogomdanim duhovnikom, shvatila sam. To nije nešto što nam Bog želi uskratiti, no želi nas najprije blagosloviti svetim sakramentom braka. I nakon toga, želi biti i ostati dio našeg braka i našeg bračnog sjedinjenja.
Da, ispovjedila sam se nakon toga. I još mnogo puta nakon toga. Borili smo se. Bilo je tu mnogo padova. I mnogo isplakanih suza.
I Božjom milošću, došao je i brak. Misliš, sve brige sada nestaju. Ali, naravno da nije tako.
U braku su odmah uslijedile kalkulacije. Uklapa li nam se baš ovog trena u naše planove dijete ili ne? Nismo koristili nikakva nedopuštena sredstva, već „rikverc“ metodu (prekinuti snošaj), i to je funkcioniralo. Uz, dakako, prisutnu grižnju svijesti. A bilo je tu i strahova od neplanirane trudnoće.
Od djevojačkih dana pratili su me neredoviti ciklusi i nekako sam u startu prekrižila mogućnost prirodnog planiranja. Djeca su dolazila. Planirali smo ih.
Godine su prolazile.
Da preciziram, za bračnu čistoću nedostajala nam je komponenta otvorenosti životu (ako izuzmemo razdoblja kada smo trudnoću planirali i kada sam bila trudna).
Osjećala sam se kao da želim biti Kristova, no s figom u džepu. Ali nisam imala hrabrosti za iskorak.
Polako sam krenula slušati „Teologiju tijela“ svetog pape Ivana Pavla II., kako ju tumači i prenosi naš don Damir Stojić. I nakon nekog vremena, Božjom milošću, odvažila sam se. I ciklus se posložio, i mogla sam pratiti plodne i neplodne dane. Ušla sam u slobodu! Ušli smo u bračnu čistoću!
Suprug je imao strpljenja i razumijevanja, a ima ih i danas.
Da, usudim se reći, niz godina bili smo praktični vjernici koji nisu živjeli bračnu čistoću.
Sigurna sam da među vjernicima ima mnogo onih koji nisu živjeli u predbračnoj čistoći.
Sigurna sam da ima mnogo vjernika koji ne žive bračnu čistoću.
Ono što je bilo, bilo je. Pogledajmo gdje smo sada, i vidimo, možemo li što promijeniti? Sami ne možemo, to je sigurno. Ali Božjom milošću, možemo!
Spolnost je jako važna. Ona je dio Božjeg nauma. Dajmo Bogu mjesto koje mu pripada. Bogu je mjesto i u našoj spolnosti. To je mjesto susreta, Boga i supružnika. To je djelić neba ovdje, na zemlji.
Nemojmo zbog svojih strahova propustiti tu divnu priliku za susret. Jer Ljubav izgoni svaki strah! Ne boj se! Odvaži se!
Živjeti bračnu čistoću, to je posebna milost! Božja prisutnost daje bračnom sjedinjenju jednu posebnu, novu dimenziju!
I Crkva govori o odgovornom roditeljstvu. I u redu je planirati obitelj. Ali zadnju riječ ipak treba prepustiti Bogu.
Bogu hvala što se danas o predbračnoj čistoći puno više priča, piše, svjedoči. Pretpostavljam da oni koji su živjeli predbračnu čistoću, nastavljaju s bračnom čistoćom. A što je s ostalima, kojih, bojim se, ima mnogo?!
To je tabu-tema. O tome nije lako javno govoriti.
Molimo za naše brakove! Molimo za naše ispovjednike da u ispovijedi znaju pristupiti supružnicima koje muči ovaj problem.
Molimo da se supružnici uz Božju milost upuste u avanturu bračne čistoće!
I, ako nisi, svakako poslušaj ovo divno kratko razmatranje o bračnoj čistoći: Što je točno bračna čistoća?
Izvor: book.hr
