Kao dijete poštovao sam svog oca, ali ga nisam razumio. Instinktivno sam znao da moje preživljavanje ovisi o njemu. Moj je otac bio vrijedan radnik. Bio je marljiv. Mogao je stvoriti nešto iz ničega: vrt, kućicu na drvetu, nadogradnju našeg doma. Brinuo se o mojoj materijalnoj sreći. Bio je radostan dan kad je povremeno kući donosio kolač ili krafne. U to sam vrijeme znao da je moj otac bio zadovoljan i bio sam sretan. Katkad, kad bih nešto pogriješio, moj bi se otac naljutio. U tom sam ga se trenutku bojao jer bi me kažnjavao. No volio sam svog oca i znao sam da on voli mene. Ali u umu djeteta, on nije bio čovjek; bio je bog. I to daleki bog.
Moj je otac bio ambiciozan, hrabar i glasan. Nisam bio poput njega. Moj je otac bio snažan i stasit. Ja takav nisam bio. Moj je otac bio pravi muškarac. Ja sam se smatrao manjim od dječaka. Uvijek bih se smanjio pored njega. Moj je otac mogao popraviti bilo što. Uvijek bi odabrao pravi alat i pravilno ga koristio. Mogao je voziti traktore i podizati masivne drvene grede snagom svojih mišića. Nikada nije bio maltretiran. Nije dao da ga itko vuče za nos. Osjećao sam se sigurno, ali opet nesigurno kad sam bio u njegovoj blizini. Što se mene tiče, nisam mogao a da ne padnem sa svog bicikla. Nisam uspio baciti loptu više od pet metara. Kad sam držao čekić ili odvijač, neizbježno bih udario palac ili ispustio vijak. Umjesto toga, sjedio sam satima za stolom i crtao sličice zamišljenih svjetova ispunjenih zečevima i dugama. Dječaci u školi su me nemilosrdno zadirkivali, dok sam poniženo stajao pokraj njih, ne mogavši progovoriti ni riječi u svoju obranu. Bio sam posramljen. Jednog sam se dana toliko prestrašio da sam napunio gaće. Iako moj otac nije bio ni blizu školskog dvorišta da svjedoči mojoj sramoti, mislio sam da me gleda i da sve zna. Na neki čudan način mislio sam da sam iznevjerio i Boga i čovjeka.
Isus je bio prikazan u školi pomalo ženskast, kao hipi koji je stalno nasmijan. Propovijedao je nejasnu doktrinu o ljubavi, ali je na kraju pao na političkoj moći netrpeljivosti i ugnjetavanja. Nikad nisam mogao točno shvatiti zašto je ubijen, jer nitko nije ni trebao brinuti o Njemu. Najupečatljivija Kristova slika urezana u moj mozak, tijekom tih godina, bio je Isus kao dijete cvijeća iz filma Godspell. Gledanje tog filma u mračnoj teretani u školi bilo je iskustvo koje će promijeniti tijek moga života. Ako je moj otac bio više Bog nego čovjek, onda je ovaj Isus bio više čovjek nego Bog. Ako je moj otac bio veći od života i pomalo nadmoćan, onda je ovaj Isus bio svjetovan i sladunjav. I kako sam odrastao, prezirao sam oba ta boga. U svojoj homoseksualnosti mislio sam da mogu pronaći savršenog muškarca – nekoga tko će biti muževan i moćan, ali pun razumijevanja i suosjećanja.
Nikad nisam pronašao svoga homoseksualnog boga, jer su svi drugi oko mene tražili potpuno istu stvar. Što sam više očekivao i što sam se više nadao, postajao sam sve očajniji. Moji roditelji, posebno moj otac, nisu mogli podnijeti ono u što sam se pretvorio, ali nije me bilo briga. Javna potreba za muškarcem bio je moj način da mu se osvetim, iako on to nije shvatio. Naglašavao sam da ga trebam, ali i tvrdio sam da ga nikad nije bilo. Jednog dana dao je, iako iskren, uvelike bolan komentar o mome izgledu i izgledu mojih prijatelja. S namjerom da testiram njihovo prihvaćanje, jednog sam vikenda namjerno doveo kući neke od svojih homoseksualnih prijatelja. Moj je otac jasno rekao kako nisu dobrodošli u njegovu kuću. Doživio sam to kao samo još jedno odbijanje, pa sam se udaljio.
Kako su godine prolazile, postajao sam stariji i sve bolesniji. Mojih je mogućnosti bilo sve manje i sad sam se odmaknuo i gledao kako nova generacija usamljenih mladića traži svog potencijalnog spasitelja, svojega novog bog. Do tada sam trebao napredovati na sljedeću razinu gay svijesti. Nakon godina seksualnog istraživanja i slobode, bilo je vrijeme da se „skrasim“. Kao što mi je jednom rekao jedan katolički svećenik, to je bila najbolja opcija. Prema njemu, mogao sam tako imati oboje: homoseksualnost i Boga. Samo, završio sam bez ičega. Mrzio sam sebe i počeo sam zavidjeti svojim davno nestalim prijateljima koji su u mukama umrli od AIDS-a, jer, mislio sam, barem je njihova patnja sada gotova.
Jedne sam noći bio na samrti, zaboravljen na hladnom i tvrdom bolničkom krevetu. Molio sam za smrt dok se moja majka u blizini molila Isusu. Proklinjao sam je dok se pokušavala zauzeti s nebom za mene. Nisam želio njezina Boga. Gdje je bio cijeli moj život? Svejedno, On sam bio je mršav i jadan. Ipak, u svom patetičnom pokušaju da napokon budem asertivan i samopouzdan, postao sam uplašen. Uspaničio sam se. I zazvao sam Isusa. Odmah sam osjetio Njegovu čvrstu umirujuću prisutnost. Je li On uvijek bio tamo? Na neki način, to je bio isti onaj osjećaj koji sam imao kao dječak dok je moj otac bio u blizini – osjećao sam se sigurno. Kasnije se vratio određeni nemir. Je li ovaj Isus Krist bio isti onaj dugokosi socijalni radnik iz 1970-ih, koji je bio ovdje da me zagrli, pokloni mi besplatan obrok i pošalje natrag na ulicu? Nisam se želio vratiti.
Nemajući se gdje drugdje okrenuti, otišao sam kući. Rasipni je sin ostao živ, a moji su mi roditelji otvorili vrata. No ja sam bio previše zbunjen, iscrpljen i bolestan za slavlje. Neko vrijeme nisam mogao govoriti ni spavati. Bio sam šokirana. Molio sam za pomoć. Molio sam za istinu. Molio sam se za život. Čeznuo sam za ocem i za Bogom.
U početku moj otac nije znao što učiniti sa situacijom. Držao se podalje, a ja sam bio u svojoj sobi. Molio sam se Bogu, ne znajući da zapravo molim. Budući da sam bio u tolikoj fizičkoj boli, nisam se mogao koncentrirati ni na jednu jedinu molitvu koje sam se netočno sjećao iz djetinjstva. Umjesto toga, samo sam molio za pomoć. Preklinjao sam. I sljedećih nekoliko dana živio sam kao pustinjak. No još uvijek sam se osjećao nesigurnim.
Polako sam izašao iz svoje samostanske ćelije i krenuo u potragu za odgovorima. Došao sam do police s knjigama mojih roditelja. Bez razmišljanja sam uzeo dvije knjige u svoju sobu: Bibliju i Katekizam Katoličke Crkve. Nisam pročitao ni jedno ni drugo.
Sljedećih nekoliko dana selektivno sam iznova proučavao određene dijelove. Prvenstveno one dijelove u kojima Krist oprašta javnoj grešnici i odlomke u Katekizmu koji se bave homoseksualnošću. Bilo je suosjećanja, a onda je bilo i snage koja je počivala u Istini. Krist nije bio neučinkovit slabić kakvim sam zamišljao još od osnovne škole. Suprotstavio se nasilnicima, a zatim je tješio ranjene. No nije ih ostavio da leže u prašini. Dao nam je svoju Riječ po kojoj živimo i zakone koji bi trebali voditi svaku našu misao. Ponudio je izlaz.
Noseći svoje dvije knjige u koje sam sada polagao svu svoju vjeru, napustio sam svoju sobu i vratio ih na policu s knjigama. Na putu tamo vidio sam oca kako moli. Nikad ga nisam vidio da moli s takvom koncentracijom. Tijekom mog samonametnutog zatvora zbog homoseksualnosti, moji su roditelji prošli vlastito zarobljeništvo u svijetu diverzija i ekscesa. Otkrili su da su ekstravagantnost skupog vina i beskrajne noćne gurmanske ture po krugu zemaljskom u biti prazan obrok. Sada su napustili luksuz koji im je priuštila odlučnost moga oca. Čini se da moj otac nije bio manje odlučan, ali njegove su se ambicije promijenile. Sve mu je u životu bilo usmjereno prema materijalnom cilju. Sada je njegova energija bila usmjerena na čiste nematerijalne stvarnosti.
Stajao sam i promatrao polusakriven, na pola stubišta, dok je nekoliko sitnih zrnaca na vrpci prolazilo kroz očeve prste. Kao dijete nikada nisam znao moliti krunicu. Tijekom posljednjih nekoliko godina jedino sam se sjećao krunice koju je mlada pjevačica imena Madonna stalno nosila oko vrata. U mom je umu ona postala gotovo svjetovan objekt, transformiran iz svetog, jer je raspelo uvijek bilo strateški smješteno unutar Madonnina obilnog dekoltea. No u grubim žuljevitim rukama moga oca, krunica je vraćena svom pravom značenju i značaju. Kao i kod mog dječjeg poimanja Isusa Krista, i moj je otac postao nešto više nego što sam ranije vjerovao.
Otac rasipnog sina koji je čekao na cesti patio je više od rasipnog sina. – nadbiskup Fulton Sheen
Sve vrijeme dok sam mislio da me otac mrzi, on je zapravo molio i plakao za mnom. I u tom činu, koji se često izvodio u samoći i nečujno, bilo je suosjećanja. Dok sam plesao u nekoj homoseksualnoj diskoteci, moj je otac molio. Dok sam imao spolne odnose s bezimenim muškarcima, moj je otac molio. Dok sam odbacivao svoj život, moj je otac molio. Svaki je dan molio krunicu, a ja to nisam znao. U tim dugim danima pustoši, kao na svojoj samrti, pomislio bih da su takva besmislena mrmljanja nevjerojatno glupa. Sigurno mu se činilo da svi njegovi napori u moje ime nisu uspjeli. Nisam se vraćao kući. No on je ustrajao, a za to su bile potrebne snaga i odlučnost. Iste one osobine koje su mi se činile uvredljivima dok sam bio dječak pretvorene su u sredstvo moga spasenja po Kristu Isusu.
Nezadovoljstvo sa svijetom katkad dovodi do žaljenja. Ako ne želite ostati neprestano ogorčeni i smrknuti, potrebna je radikalna revizija našeg poimanja sebe i svega oko sebe kako bismo napredovali i preživjeli, a za to je potrebna poniznost. U mom sadašnjem uništenom fizičkom stanju, moje je poniženje bilo potpuno. U svojoj uzaludnoj potrazi za muževnim muškarcem koji bi me spasio, vratio sam se u svoje dječaštvo. Šteta na mom tijelu bila je užasna, a prestrašeni dječačić i dalje je padao, osim što je sada znao kako ga niti jedan čovjek ne može očistiti, oprostiti mu ili izbrisati bol – čak ni njegov otac. Jer me jedan drugi muškarac, koji bio nekako više nego samo muškarac, već spasio. A u tom oslobođenju moj je otac odigrao svoju ulogu.
Preuzeto sa stranice MUŽEVNI BUDITE
