“Iako sam praktični vjernik koji svakodnevno doma moli krunicu doma i živi redoviti sakramentalni život, moram priznati da sam imao predrasude oko molitelja na trgu. Ali na poticaj Duha Svetoga i spletom okolnosti došao sam tu subotu u Zagreb i moram priznati da mi je to iskustvo u potpunosti razbilo sve predrasude koje sam imao kao i sliku koju većina medija stvara o moliteljima na trgu” svjedoči mladić u uvodu priče.
Pakao pušten s lanca
“Kako smo se približavali Trgu bana Jelačića u 8:15h već se mogla čuti buka, zviždanje i galama osoba koji inače prosvjeduju protiv molitelja na Trgu. Prolazimo kroz kordon policije, smještamo se na poziciju unutar kruga i kreće molitva krunice. Prva stvar koja me iznenadila je sabranost molitelja. Okruženi policijom, vikanjem, bubnjevima, bukom, simulacijama zvukova sirena od strane prosvjednika i općenitim kaosom, svi molitelji su u potpunom miru u dostojanstvu kleknuli i u sabranosti molitve izmolili cijeli krunicu. Unatoč pokušajima remećenja uspio sam bez većih poteškoća pratiti cijelu krunicu.
Da se razumijemo, kada je krenula molitva krunice, imao sam osjećao kao cijeli pakao pušten s lanca. S moje strane osobno nije bilo ni straha ni nelagode, ali moram priznati da me je uistinu šokirala količina netrpeljivosti koje sam mogao vidjeti u pogledu i ponašanju pojedinih prosvjednika. Dolazile su mi u pamet scene iz Evanđelja dok je svjetina za Isusa vikala „Raspni ga!“, „Raspni ga!“ , ista svjetina koja je tijekom cijelog križnog puta vikala, galamila, pljuvala našeg Spasitelja okruženog rimskim vojnicima u kordonu koji su tu istu svjetinu držali na razmaku.
Zaista za jedno demokratsko društvo kakvim se volimo nazivati, iskustvo miroljubive molitve krunice na Trgu bana Jelačića me je uvjerilo da je vjerska sloboda i općenito kultura dijaloga u Hrvatskoj ozbiljno narušena. Ali tu je stvar i osobne kulture. Osobno si nikada ne bih dopustio ometati molitvu jedne vjerske zajednice koja moli u miru i dostojanstvu, koliko god se ne slagao sa vrijednostima koje zastupaju. Ako me zanima mogu doći i poslušati, ako se ne slažem i želim izraziti svoje stavove, pričekat ću da završe i potom prići i civilizirano razgovarati. Ali ova galama, urlikanje, deranje i divljaštvo je zaista poraz civiliziranog društva.
Poraz civilizacije: Ometanje molitve za umiruće i duše u čistilištu
Kao vjerniku nije bilo drago što se ometa molitva Isusu i Mariju, iako ništa drugo nisam ni
očekivao, ali moram priznati da me posebno zaboljelo kada smo molili deseticu za umiruće i duše u čistilištu. Osobno imam veliku pobožnost za duše čistilištu, i ako već prosvjednici ne poštuju Boga ni Majku Božju u koje ni ne vjeruju pa neka barem pokažu poštovanja za sve ljude koji svaki dan umiru u teškim mukama i bolestima, kao i za sve pokojne za koje se moli. Vrijeđati čovjeka koji na koljenima moli za svoje i tuđe pokojne i umiruće je zaista poraz civilizacije.
Sveci nas uče da Isus posebno ljubi duše u čistilištu koje strašno trpe. I zaista, više puta, kada sam bio u gadnim gotovo bezizlaznim životnim situacijama, utekao sam se zagovoru Trpeće Crkve, i osobno sam se sam se uvjerio koliko je moćan zagovor duša u čistilištu. Uistinu je žalosno što je molitva za braću i sestre zatočene u tamnici čistilišta u strašnim mukama danas tako zanemarena od dobrog djela vjernika. Neka me ispravi neki teolog ali usuđujem se reći da je Bog „osjetljiv“ na vrijeđanje i nepoštivanje pokojnih, pogotovo dok se moli za njih jer to je sveta stvar gdje vjernik ulazi u sferu duhovnog i nadnaravnog i smatram da vrijeđanje pokojnika neće proći nekažnjeno u vječnosti.
Majka Božja je bila prisutna
No vrativši se na krunicu, jedna stvar me posebno dojmila. Za vrijeme molitve u tom kaosu, vikanju, deranju kada se cijeli pakao dignuo na noge, ispred mene je vijorila zastava Majke Božje iz Međugorja, Kraljice Mira. I dok se vijorila zastava, gledao sam u njezine oči, kao da njezin prodoran pogled prodire u dušu i govori mi u srcu „Drago mi je što si došao zbog Mene“.
Iako sam često viđao tu sliku ovaj put dok sam molio na Trgu ta slika kao da je bila drugačija, iskreno prvi puta sam se ozbiljno zagledao i nisam se mogao nadiviti njezinoj ljepoti. Uistinu se moglo osjetiti da je Majka Božja s nama prisutna za vrijeme javne molitve krunice. Ranije sam spomenuo da se cijeli pakao digne na noge kada počne molitva krunice. I to ne mislim samo figurativno već i doslovno u duhovnom svijetu.
Molitva krunice u javnom prostoru uvijek predstavlja duhovnu bitku. Kako nas to
uči katolička Crkva, zlo nije nekakav filozofski, moralni koncept. Zlo je aktivna sila, jako lukavo, čisti duh, čista inteligencija koja nastoji čovjeka uništiti. I Zlo reagira na molitvu krunice, posebice kada se zaziva Blažena Djevica Marija. Kao što mi je kasnije rekao jedan od kolega molitelja; „Pogledaj reakciju Zloga i duhova pakla. Vidi što im radi jedan sat molitve krunice na mjesec“. Ako me pitate jesam li ljut na prosvjednike, odgovor je ne.
Oprosti im, Oče, ne znaju što čine
Svi smo mi ljubljena djeca božja, ali neka djeca Božja su zarobljena od zla u grijehu i nisu toga svjesna. Ti prosvjednici koji se zalažu za pobačaj, koji viču, vrijeđaju i ismijavaju molitelje nisu zli ljudi, oni su samo zarobljeni i uistinu nisu svjesni duhovne realnosti koja nas okružuje.
Kršćaninu je zabranjeno osuđivati i mrziti već treba moliti za svih. Sam Isus je rekao u Mateju Evanđelju „A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.“ Tako da sam za vrijeme krunice dobiti poticaj staviti i prosvjednike u molitvu vodeći se Isusovim riječima: „Oprosti im Oče jer ne znaju što čine!“
Gospa želi molitvu na Trgovima
Druga stvar su predrasude koje sam imao naspram molitelja. Pojedini mediji prikazuju molitelje kao nasilnike, zlostavljače, zagovornike patrijarhata u brakovima gdje žena nema pravog glasa.
Ono što sam ja vidio na trgu su normalni muškarci, dosta mladih u tridesetim godinama, obiteljski ljudi koji jednostavno vole Boga, vole Bogorodicu i svoje obitelji. Poslije krunice, krenula je procesija do kapele pokraj Bazilike Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj. Dok smo se spremali za procesiju, žene koje su sa djecom držale transparente su se ujedinile sa svojim muževima. Moglo se vidjeti kako se ti muževi i žene grle i ljube, kako se smiju zajedno s djecom i drže se za ruke. Takvo što se jednostavno ne može odglumiti.
Nema tu nasilja, zlostavljanja ni podčinjavanja žena i ostalih slika koje žele ostaviti pojedini mediji. Posebno mi je zanimljiva bila propovijed svećenika. On je također priznao da je u početku imao predrasude o moliteljima dok jednom prilikom nije došao u jedan drugi hrvatski grad na javnu molitvu krunice i osobno se uvjerio. Svećenik nam je posvjedočio da u trenutku kada je predvodnik molitve započeo s molitvom i rekao samo „U ime Oca“, svećenik je osjetio jaku silu Djevice Marije kako dolazi sa strane. Odmah iza nje je osjetio još jaču silu koja dolazi, silu Isusa Krista. Kasnije smo preko poznanika saznali da taj svećenik ima brojne karizme, ali zbog poniznosti i samozataje izbjegava puno govoriti o tome.
I smatram da je njegovo svjedočanstvo vjerodostojno. Uvjeren sam da Majka Božja uistinu želi da se moli krunica na trgovima. Da ta molitva raduje Gospu, a budući da je Njezino Bezgrješno Srce tijesno povezano sa Presvetim Srcem Isusovim, možemo reći da se i Isus raduje toj molitvi, a s time i cijelo Presveto Trojstvo.
Javno svjedočiti vjeru je oslobođenje
Jedan od prijelomnih razloga zašto sam se odlučio na molitvu na trgu je taj što
sam nedavno pročitao jednu privatnu objavu Majke Božje koja je među ostalog rekla „Raduje me kada se javno moli krunica“. Te riječi su mi se zadnjih tjedana stalno dolazile u misli. Također, dok sam prošlih mjeseci razmišljao o moliteljima i da li bi trebao osobno otići stalno su mi u glavi odzvanjale Isusove riječi iz Matejeva Evanđelja: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na
nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”
Često u trenucima kada nisam imao hrabrosti svjedočiti javno svoju vjeru sjetio bih se ovih riječi. Često sam oklijevao na poslu ili u društvu osoba koje nisu vjernici, prekrižiti se i pomoliti prije jela, ili ako bi se pokrenula tema pobačaja, nisam imao hrabrosti javno progovoriti da sam protiv pobačaja u svim okolnostima, kada bi se psovao Bog, ja sam šutio misleći da se Bog može sam braniti. Ali Isusove riječi mi nisu davale mira i bez prestanka su mi opominjale savjest.
S vremenom uz molitvu i poticaj svećenika skupio sam hrabrosti da počnem javno svjedočim vjeru. I znate što se dogodilo? Ništa strašno. Jesam li se u početku bojao, jesam, dali je bilo uvijek ugodno, nikad. Kada javno svjedočiš vjeru neki ljudi te gledaju sa podsmjehom, drugi kao čudaka, treći se naljute, izvrijeđaju te i ne mogu te smisliti. Na kroz u rast u vjeri naučio sam da je jedino i najbitnije što Isus o meni misli, a ne drugi ljudi.
I s vremenom ti mišljenje drugih ljudi koje je ionako prolazno, postane sve manje bitno. Nikada neću zaboraviti kako sam bio ponosan kada sam nakon mjeseci šutnje na poslu jedan dan ustao i rekao da mi kao vjerniku smeta da se psuje Bog i Majka Božja. Koliko god me bilo strah od tuđeg mišljenja, kao da je i sam Bog ustao sa mnom i dao mi hrabrosti govoriti.
Zanimljivo kada jednom probije tu barijeru i izađe iz svoje ljušture, čovjek doživi takvu jednu unutarnju slobodu i mir savjesti i s vremenom je u stanju svjedočiti vjeru i u puno izazovnijim okolnostima na kojima nalazi na veće protivljenje. I upravo je tu moć svijeta i đavla. Ovo navodno tolerantno i slobodno društvu želi nas vjernike uvjeriti da je vjera privatna stvar koja se mora zadržati za sebe i nabija nam strahove i komplekse ako je javno svjedočimo (putem podsmjeha, čudnih pogleda, verbalnih, fizičkih, i medijskih napada, provokacija itd.) Ali vjera nije i ne može biti privatna stvar. Kako je to lijepo rekao jedan vjernik, mislim da je bio svećenik: „Bez puno filozofije, glavna i osnovna zadaća Crkve je voditi ljude u Raj“. Da bi vodila ljude u Raj, Crkva ima dužnost govoriti ljudima istinu, što je grijeh i da se nećemo spasiti ako ne vjerujemo u Isusa Krista, odnosno da ćemo završiti u paklu ako umremo u teškom grijehu bez pokajanja.
Prema tome mi kao kršćani, svećenici ali i laici smo dužni našoj braći i sestrama, ukazivati na opasnost grijeha za njihovu dušu. Uvijek u ljubavi i poniznosti, birajući trenutak, način i vrijeme, ali Istinu moramo reći. Zabranjeno nam je zatvoriti se u naše kuće i zajednice i privatno živjeti vjeru dok naša braća i sestre bilo da su u vjeri ili ne žive u teškom grijehu, čineći npr. pobačaj ili ne poštujući 6. božju zapovijed. Nemamo taj luksuz reći „neću se miješati u tuđi život“, kad tvoj brat ili sestra riskira završiti u vječnoj smrti, u vječnoj muci u paklu zajedno sa Sotonom i prokletim duhovima gdje će biti mučena svu vječnost. U takvoj situaciji krajnje je okrutno od strane vjernika šutjeti i „ne miješati se“.
Progon i mučeništvo
Vrativši se na javno svjedočenje vjere, posebno javno moljenje krunice, druga dva djela iz Evanđelja mi također dolaze u pamet. Iz Ivanova Evanđelja: U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti”
I iz Lukina Evanđelja: “No, prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja. Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći
suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.”
Kada malo razmišljam o moliteljima na Trgu mole, radi se upravo o jednoj vrsti progona. Neviđena medijska hajka i govora mržnje se zadnjih godinu dana digla protiv njih. Kada pričamo o progonima i mučeništvu ono ima više razina. Od ubojstava i zlostavljanja koja trpi Crkva na Istoku, pa sve blaže verzije ruganja, vrijeđanja, medijskih napada, pritisaka na poslu i dobivanja otkaza, šikaniranja koje trpe kršćani na zapadu koje spadaju u takozvanu beskrvno mučeništvo. Iako smo mi navodno većinski kršćansko društvo, tko god živi ozbiljnije svoju vjeru, koja uključuje ozbiljan molitveni i sakramentalni život, i tko javno svjedoči svoju vjeru i nespojivost kršćanskog svjetonazora s pobačajem, eutanazijom, gay brakovima i posvajanjima, rodnom ideologijom itd, će se vrlo lako naći na meti neistomišljenika. I javna molitva krunice je školski primjer takvog napada.
Crkva već 20 stoljeća moli za ove nakane
Ali što se tiče nakana osobno me iznenađuje tako burna reakcija prosvjednika jer se u pravilu radi se o istim nakanama za koje Crkva moli već 20 stoljeća. Katoličke Crkve se nalaze u svakome kvartu, imamo vjeronauk u školama, redovito na ulici možemo susretni bogu posvećene osobe, pape su nam dolazile u posjet, imamo javne procesije poput Tijelova itd. Molitelji nisu uveli nikakve nove nakane. Sve za što oni mole predstavlja službeni nauk katoličke Crkve. I sad se nad jedanput svi čude i ne mogu načuditi ono što Crkva naučava već 2000 godina. Pa se postavlja pitanje da li ateisti, ali i mi
kršćani zapravo znamo što je kršćanski nauk? Crkva je od svojih početaka molila za pokojne u čistilištu, od početka se protivila spolnim odnosima prije braka, od početka se protivila pobačaju, od početka se zalagala za otvorenost životu, od početka se zalagala da se muškarci i žene trebaju pristojno odijevati i ponašati a za isto to se zalaže i
danas.
Čedno odijevanje?
Prosvjednicima i medijima je posebno sporno takozvano „čedno odijevanje“. Naime, svaka vjera od židovstva, hinduizma, budizma, islama ima svoje pravila odijevanja i ponašanja pa tako i kršćanstvo.
Možemo se reći da pravila odijevanja i ponašanja u kršćanstvu nisu previše stroga. Krist preko svoje Crkve uglavnom traži da se muškarci i žene odijevaju pristojno, da ne otkrivaju svoja tijela više od onoga što je potrebno i da se muškarci i žene pristojno ponašaju. Osobno ne vidim ništa loše ni sporno u tome. Kao što smo svi dužni pristojno se obući i ponašati kada se zaputimo u školu, na fakultet, na radno mjesto ili na sud, isto to i Bog traži od nas u svakodnevno životu.
Danas živimo u svijetu gdje se žensko tijelo obezvrjeđuje i predstavlja ga se kao seksualni objekt, od pornografije, prostitucije, reklama sa erotskim elementima koje se mogu vidjeti na svim javnim površinama i koje iskaču na internetu. Ako uz to dodamo razna spolno nemoralna ponašanja muškaraca i žena, od nepoštivanja predbračne čistoće i suživota prije braka pa sve do raširenog preljuba, dolazimo do toga da danas čovjek vrlo lako može izgubiti svoje dostojanstvo. Bog preko svoje Crkve želi da muškarci i žene poštuju i čuvaju svoje dostojanstvo i u tijelu i u ponašanju, dostojanstvo koje im je On darovao, dostojanstvo čovjeka i djeteta Božjega. A Sotona čovjeku to dostojanstvo tijela i ponašanja želi oduzeti pod krinkom slobode.
Duhovni autoriteti?
Također, kod prosvjednika i medija sporna nakana je da muškarci postanu duhovni autoriteti. Osobno, kad uspoređujem majčinsku ljubav, ona je uvijek nježna, dobra, topla. Očeva ljubav je također topla, ali je uvijek nekako čvršća, otac ulijeva hrabrost, čvrstinu, podršku. Kako je to lijepo rekao Jordan Peterson „kada se obitelj nalazi u teškoj krizi, zadaća muškarca je da bude onaj čvrsti stup na koji se svi ostali članovi mogu osloniti“. Stoga mi je nekako mi je prirodno da muškarac bude duhovni autoritet i potiče obitelj na molitvu, misu, ispovijed, hodočašća. I tu se ne radi ni o kakvoj dominaciji muškarca nad ženom kako to mediji često žele prikazati. Pravi kršćanski brak se sastoji od muškarca i žene koji se u ljubavi i slobodi u potpunosti pokoravaju volji Božjoj.
Podložnost volji Božjoj mora biti prioritet u životu svakog kršćanina i to je milost koju treba izmoliti. Muškarac umire sebi i svojim potrebama za ženu i djecu, žena umire sebi i svojim potrebama za muža i djecu. Jedno takva ljubav, nesebična, nehinjena, spremna na žrtvu koja se daruje u potpunosti može biti odraz odnosa ljubavi koje vladaju među Osobama Presvetog Trojstva (čija je slika upravo kršćanski brak). Sve priče o nekakvoj dominaciji i moći muškarca nad ženom su devijacije, iskrivljavanje i nepoznavanje kršćanstva. Istina, vjera i Riječ Božja se više nego jednomu povijesti koristila u političke, ideološke i osobne ciljeve, ali to nije kršćanstvo i nikada neće biti.
Da ponovno citiram Petersona, jednom je lijepo rekao da je uistinu fascinantno kako prije 4000 godina u planinama i pustinji Bliskog istoka, usred ničega, čovjek preko Riječi Božje dolazi do spoznaje koja će postati temelj modernih ustava i povelja ljudskih prava. Čovjek prije 4000 godina postaje svjestan putem Božanske objave da su muškarac i žena jednako vrijedni, stvoreni na sliku i priliku Boga koji u sebi ima i muške i ženske osobine (jer nije samo muškarac već i žena slika i prilika Boga).
Tako da ta cijela priča oko patrijarhata i dominacije pada u vodu. Bog je muškarcu i ženi dao različite darove. Muškarci nikada npr. neće imati povezanost sa djecom kakvu ima majka koja ih je u utrobi nosila 9 mjeseci. Žene u pravilu imaju bolju intuiciju od muškaraca, neke od najmudrijih savjeta sam primio upravo od žena. Smisao čovjekova života i Božja volja se sastoji da i muškarci i žene prihvate darove koje im je namijenio njihov Stvoritelj i da jednako vrijedni u Njegovim očima žive u skladu s tim darovima i postignu Život Vječni. A današnje bezbožničko, ateističko i prema kršćanstvu neprijateljski nastrojeno društvo sve želi okrenuti naglavačke, želi izbaciti Boga a pojedinca proglasiti Stvoriteljem i staviti ga prvo mjesto i kao glavni cilj imati osobni užitak i hedonizam. I posljedice su tu: pobačaji, razvodi, neželjene trudnoće, eutanazije, pilule za samoubojstvo, raspad obitelji i društva, kriminal, roditelji zanemareni u staračkim domovima, djeca koja odrastaju bez oca, narušena i zloupotrebljena spolnost u svakom segmentu, trgovina ljudima, droga, stvaranje od ženskog tijela seksualni objekt, postojanje čovjeka koji pritisnut životnim izazovima ne poznaje svoga Boga i Stvoritelja i stoga Ga ne zove u pomoć već živi u očaju sa ponekad katastrofalnim posljedicama.
Vrativši se na temu nakana javne krunice, može se primijetiti da protivnici kršćanskih vrijednosti uvijek koriste argument da muškarci dominiraju žene i da tu borbu za nekršćanske vrijednosti predstavljaju kao borbu spolova. Bilo da se radi o pristojnom odijevanju i ponašanju, bilo da se radi o pobačaju ili nekoj sličnoj temi uvijek se može čuti: „Što će meni jedan muškarac govoriti što ću ja raditi i kako ću se odijevati i hoću li zadržati dijete“. Ali nije muškarac, ni svećenik, ni papa, ni Crkva taj koji nešto ženi brani ili zapovijeda. Radi se o tome da je Bog taj koji zapovijeda muškarcima i ženama da neke stvari jednostavno ne čine, bilo da se radi o pobačaju, o eutanaziji, o nečednom odijevanju ili zabrani spolnih odnosa prije braka. Isto kao što je Adamu i Evi zapovjedio da ne jednu plod sa stabla života.
Plodova ima, puno
Za kraj, često u razgovoru čujem da nema plodova i da molitelji ne nude nikakav sadržaj vjernicima osim „obične krunice“. Kao prvo, Majka Božja nas preko Krunice vodi do Isusa a time i do spasenja pa je samo poticanje na tu molitvu milosrdno djelo. A tu su i brojne milosti koje Bog rado dariva preko te molitve posebno ako se ista spoji sa žrtvom svjedočenja Boga u „neprijateljskim okolnostima“ što molitva na trgu svakako jest. Iako ćemo tek u vječnosti vidjeti sve plodove naših molitvi, isto kao što je to slučaj i sa molitvama za umiruće, nerođene, duše u čistilištu, neke plodove možemo već sada vidjeti. Kao prvo molitelji na Trgu razbijaju predrasude da je krunica nešto samo za starije gospođe. Osobno i ja sam dugo godina bio tog uvjerenja. Drugo, razbijaju predrasude da se vjernici moraju skrivati svoju vjeru i da ih treba biti sram svjedočiti je javno izuzev tradicionalnih procesija poput Tijelova. I treće, vjerujem da je puno muškaraca koji zbog pritiska medija i okoline ne žele doći moliti na Trg, ali su je počeli moliti doma. Tako da plodova ima, i ima ih puno više nego što se na prvu vidi.
Za kraj želio bih se zahvaliti svim policijskim službenicima koji su toga dana bili na trgu, na
profesionalnosti, nepristranosti i učinkovitosti. Sve su odradili korektno. Dok se za vrijeme molitve vijorila zastava Sv. arkanđela Mihaela, sjetio sam se da je on između ostalog i zaštitnik policije. Neka stoga zagovor Sv. Mihaela čuva i štiti i sve policijske službenika koji svaki dan riskiraju svoje zdravlje i život u obavljanju svojih dužnosti. A sve vjernike, muškarce i žene, ovim putem želim poručiti; dođite, ne bojte se javnoosvjedočiti vjeru u privatno životu, na poslu, u javnosti. Bog daje brojne milosti i zauzima se za one koji se hrabro zauzimaju za Njega i Njegovu Majku. Bog nema druge ruke, noge i usta osim nas (izuzevši nadnaravna ukazanja). Tko će se zauzimat za Boga, za kršćanske vrijednost, za nerođene, za obraćenje grješnika ako ne mi kršćani? Kršćanin nije pozvan biti kukavica koja skriva svoju vjeru i živi je privatno da se ne bi nekome slučajno zamjerio. Bolje je braćo i sestre da nas svijet osudi, nego da sami svoju osudu jedemo i pijemo na Posljednjem Sudu.
I ne zaboravimo braćo i sestre riječi iz Evanđelja: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”
Neka vas dragi Bog sve blagoslovi i neka bude u sve vjekove blagoslovljeno i čašćeno Presveto Srce Isusovo i Bezgrješno Srce Marijino.”
Izvor: vjera.hr
