Jedan od njih je fra Aleksander Tanushi, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, rodom s Kosova iz mjesta Đakovice. Od prije 2 godine otišao je u misije na službu u Albaniju. Drugi franjevac je fra Vladimir Mamala iz Poljske, koji je od 1996. godine na misijama u Albaniji.
Fra Aleksander: moja župa Baiz nalazi se na sjeveru Albanije, odmah uz granicu sa Crnom Gorom. Župa ima 7000 vjernika, od kojih je sada samo pola ostalo na župi, a pola je otišlo na rad i život u inozemstvo: u Ameriku, Njemačku, Australiju… I kod nas postoji ovaj veliki problem da cijele obitelji radi loše ekonomske situacije i stanja u Albaniji odlazi vani očekujući neki bolji život. Na ovo hodočašće u Međugorje s nama su došla 70 hodočasnika. Neki od njih su ovdje bili već prije, a više od pola je prvi puta. Oni već godinu dana traže i pitaju kada će doći u Međugorje, jer gaje veliku pobožnost prema Gospi međugorskoj. Nažalost, za vrijeme komunističkog režima sve do 1990. godine, radi blokade informacija, vjernici u Albaniji nisu znali ništa o Gospinim ukazanjima, a sada kada se Albanija otvorila svijeta u svima njima je jaka želja ovamo doći. Nažalost, puno njih ne može doći jer si nisu u stanju platiti troškove hodočašća. Za mene osobno, Međugorje je sveto mjesto, mjesto molitve i mira, ispovijedi i pričesti. A molitva i mir, su za mene znak da je i Bog tu prisutan. Također za mene je poseban znak da se Gospa ukazala na ovom Balkanskom prostoru gdje je stoljećima bilo mržnja između različitih vjera i nacionalnosti – pa njezin poziv na mir i njezin blagoslov važe posebno za ove naše krajeve.
Fra Vladimir: U Albaniji je nakon pada komunizma 1990. godine bila velika potreba podignuti i restrukturirati crkve i samostane. Nedostajalo je svećenika jer su mnogi bili poubijani. Crkve su se otvorile 1991. i u njima je trebalo obnoviti pastoralno djelovanje. Ja sam se tada nalazio još u bogosloviji, kada je naš General iz Rima došao tražiti mlade fratre koji bi bili spremni otići u misije u Albaniju. Zajedno sa još par mladića sam se javio, i 1995. sam otišao u Albaniju gdje sam još i sada zajedno sa još jednim bratom iz Poljske. Ti počeci su bili baš vatreno krštenje jer je odmah trebalo slaviti mise, ispovijedati, djelovati… a mi nismo znali niti jezik niti ondašnje običaje. Već dugo sam želio doći u Međugorje, ali je to bilo nemoguće radi papirologije i uvođenja vize. Tek nakon 2009. godine kada su ukinute vize za Albance, i od kada je dovoljna samo osobna isprava, moglo se puno lakše doći. Za doći ovdje postoji doista jako veliki interes, pa hodočašća osim naših župa, organiziraju i neke turističke agencije iz Tirane. I također nisu svi hodočasnici katolici, nego ima i puno muslimana koji žele doći ovdje u Međugorje također moliti. Ovo je mjesto koje privlači sve ljude. Pa i oni koji su jedanput bili, žele opet doći. Kao da za Međugorje važi neko pravilo da kad jednom dođeš, ne možeš više prestati dolaziti. Ja sam dolazim ovdje oko 4 ili 5 puta godišnje jer ima puno grupa koje me zovu kao pratnju.
