Nakon govora pridružio mi se u hodu komentirajući kako je istina ono što sam rekla da je fra Slavko imao dar „brzog reagiranja i odlučivanja“! Spremno je rješavao probleme, bez odugovlačenja i onog poznatog odgađajajućeg odgovora: „Evo moram malo razmisliti, pa ću vam se javiti!“
Fra STEFANO ALBANESI danas, 25. kolovoza 2017. je četrdesetdvogodišnji franjevac, župnik Asiza. Fra Slavka je susreo davne 1998. godine. Tada je imao 23 godine i bio je došao s roditeljima na jedan dan u Međugorje. Tražio je potvrdu svog životnog izbora i snagu za roditelje da prihvate njegovu odluku. On je bio poznati nogometaš, napadač u prvoj talijanskoj ligi. Igrao je za Anconu, a te godine potpisao je još unosniji ugovor za NK Pescara. Ali Bog je pomutio sve njegove planove o nogometnoj i bogatoj karijeri. Nezgoda s povredom noge, dvije operacije i ležanje u bolnici, pomoglo mu je otkriti svijet patnje i trpljenja. I tu je otkrio molitvu, a kroz molitvu i novo lice Boga ljubavi. Odlučio se za svećeništvo. Budući da je rođen u Folignu, nedaleko od Asiza, franjevačka duhovnost mu je bila bliska i poznata pa se stoga odlučio i za franjevački red. Čuvši tu njegovu priču fra Slavko je odmah reagirao: „Ajde dođi sa mnom. Ovo tvoje svjedočanstvo moraju čuti i drugi! Možda može nekome biti od koristi!“ I tako ga je poveo na radio i snimio. U knjizi: „Susreti i iskustva u Međugorju – knjiga III“ nalazi se taj razgovor u pisanom obliku. U nastavku navodim neke najinteresantnije dijelove.
Fra Slavko: „Rodili ste se blizu Asiza. Što za vas znači sv. Franjo?“
Stefano: „Rodio sam se 15 km od Asiza. Išao sam u Asiz od malih nogu. Sv. Franjo me uvijek oduševljavao svojom jednostavnošću i ljubavlju. U posljednje sam vrijeme čitao knjigu o sv. Franji i u mnogome sam se pronašao i osjećao dobro. Igrao sam, ali je moje srce bilo na drugom mjestu. Posebno sam shvatio kako je površna ljubav koju su nam davali navijači. Njihova ljubav je zavisila o našoj igri, o pobjedi ili gubitku. A kada djeca i naši navijači traže od nas potpise, uvijek mi ih bude žao, jer sam se počeo pitati što im ja zapravo dajem? Moje srce je vikalo: Ja ti ništa ne mogu dati! Sve me je to dovelo do trenutka kada sam odlučio potpuno prekinuti sa svojom prošlosti. Ljudski gledano to nikada ne bih mogao učiniti, jer se teško rastaviti od onoga što ti je život značilo, čemu se čovjek posvetio. Teško je bilo objasniti i obitelji. Snagu mi je davala molitva.“
Fra Slavko: „Kako gledate na šport danas?“
Šport je nešto veoma lijepo, posebno nogomet. U športu ima mnogo lijepih stvari. Uči se zajedništvu, boriti se zajedno s drugima za jedan cilj, a to znači učiti se nesebičnosti, požrtvovnosti, zalagati se s drugima za pobjedu. Ali kada se dosegne jedna razina, kada počinju pristizati novci, tada se mijenjaju mnoge stvari. Mijenjaju se ljudski odnosi. Kada se počnu brojiti novci, često nestaje prijateljstva. I najbolji prijatelji iznenade svojim ponašanjem, stavovima i odlukama. Čovjek više uopće nije važan. Važno je samo ono što on čini. Ako u jednoj utakmici igrač bude dobar i uspješan, svi su blizu, hvale ga, ali ako on odigra slabo onda se okreću protiv njega, zvižde, odbacuju, prigovaraju. To je strašno. Mnogi su dobri mladići zbog toga odustajali od igre, napuštali klubove, opterećeni teškim duhovnim ranama. A to je protiv čovjeka, a time i protiv Boga.
Fra Slavko: „Kako vidite današnju mladež?“
Stefano: „Mladi traže duhovnost, ali im treba reći da je Isus jedini put u život. Nije lako naći Boga. Zato treba najprije promijeniti život. Nadam se da će moje iskustvo mnogima pomoći. Imao sam sve: novac, uspjeh i drugo. Ništa me nije usrećilo. Sada živim u Bogu i za Boga. Svjestan sam da su sve stvari koje sam prije imao i činio beskorisne. Kada se jednom upozna Boga, čovjeku ne treba mnogo stvari.“
Fra Slavko: “Imajući u vidu vašu životnu priču što biste još poručili svima?“
Stefano: „Ono što želim reći to se u Međugorju neprestano živi i govori: molite, molite! U molitvi osobno doživljavam da Bog svakome od nas pruža mogućnost da budemo sretni i da živimo u miru, da ljubimo i praštamo. Zato treba svakodnevno moliti Najvažnije je tražiti volju Božju. Bez molitve se čovjek lako izgubi! Živi nezadovoljan, bez mira i prazan. A tu prazninu samo Bog može ispuniti!“
Paula Tomić/medjugorje-info.com
