I sama sam kao odgovor jednoj osobi u obitelji, prije svega toga, na pitanje kako mi može pomoći, rekla: "samo svećenik može".
Majka mi je umrla kad sam imala 15, tata kad sam imala nepune 4, no njega nisam poznavala, ne sjećam se. Mama... mama mi je bila sve, slušala sam ju i voljela slijepo, kao Boga. Shvaćate li bit... i otišla je. Umro je dio mene, srušio se svijet, od plasljive i povučene djevojčice koja je samo za knjigu znala, odlične učenice s talentima za pjevanje, slikanje i pisanje preko noći sam postala baraba, impulzivna, ohola, inatljiva, divlja, sklona porocima, spremna na svaku glupost, osrednja učenica koja je školske sate provodila po lokalnim kafićima i klubovima. Smjer kojim sam išla bio je očigledan i debelo sam tim putem gazila. Rezultat su bol ponajviše sebi no i drugima..
Prošle godine, nedugo nakon obraćenja, Gospa me pozvala u Međugorje. Sve se posložilo jer Majčica me zvala a čak sam bila bez novca. Došavši gore nisam imala očekivanja, no već prvi dan, na Podbrdu, kako sam se uspinjala osjetila sam da moram gore, do kraja. Prvi put na tom otvorenom mjestu, Njen miris sam osjetila kod 4-te postaje križnog puta. Nisam se obazirala, drugi put na postaji gdje je Isus raspet.
Na klanjanju i Misi takodjer, tada sam znala, a i čula razna svjedočenja no nije mi samo to potvrda Marijine ljubavi, dok molim krunicu, razmatram Njen i Isusov život, osjećam sve više glad i potrebu upoznati ju više; opet imam Majku a nakon smrti svoje, ni jednoj ženskoj osobi takvu vrstu povezanosti nisam dozvolila.
Marija me odabrala što mi i dan danas nije jasno, no tako je. Imam Majku i to onu savršenu, kao uzor, savjetnicu, utočište, utjehu i krilo ljubavi, krilo mira, kraljicu svog srca. Božje remek djelo, a nije samo moja u čemu je sva ljepota.
Od Nje učim prihvaćati sve druge kao sebi jednakima, dragocjenom djecom Božijom. Mogu samo reći, hvala ti Majčice.. još više..
Hvala, Oče...-zaista, strostruko daje.
Dea Cosic
