Zovem se Mario i dolazim iz Pleternice, da ne duljim puno o detaljima tko sam i što sam, želim vam reći ono najvažnije. Počet ću od problema koji su me doveli do razmišljanja da se potpuno predam u Božje ruke.
Radio sam na moru u Podgori kraj Makarske i dana 25.08.2013., stalno sam se žalio radnoj kolegici da me boli glava i da me steže u prsima. Krenuo sam popiti čašu vode, misleći da će mi biti bolje, međutim u tom trenu sam se samo srušio na pod. Ljudi oko mene su zvali hitnu, odmah su me prebacili u Split u bolnicu i rekli mi da bolujem od jedne vrste epilepsije.
Iako nikada nisam imao nikakvih simptoma koji bi upućivali na to, niti sam padao u nesvijest, no međutim sada se to dogodilo. Liječio sam se i u Zagrebačkoj bolnici također i u Požeškoj, ali doktori mi nikako nisu mogli odrediti pravu terapiju. Meni je bilo sve gore i gore. Dolazilo je do toga da kada bih dobio napad, a to se znalo događati jedan puta na mjesec, hitna bi došla, doktori bi mi pokušali dati injekciju da se smirim, ali igle bi pucale kolike sam jake napadaje imao. Doktori su ostajali u šoku kada bi to vidjeli čak su tvrdili da takav slučaj do sada nikada nisu imali.
Igrom okolnosti, sasvim slučajno sam jedan dan sreo svoga prijatelja iz djetinjstva, Ivana, s kojim sam otvoreno razgovarao o Bogu i vjeri. Čuvši s kakvim zdravstvenim problemima se mučim, rekao mi je za Šurkovac i za fra Ivu Pavića. Savjetovao mi je da zajedno odemo tamo jer je siguran da će mi Isus pomoći. Iskreno, bio sam dosta skeptičan ispočetka, no nešto me ipak zainteresiralo u tome svemu i nisam odustao od želje da ipak odem tamo. Toga dana smo čuli da fra Ivo Pavić gostuje u crkvu svetog Ilije u Bosanskom Brodu i odlučili se otići. Kada sam došao tamo, fra Ivo je predvodio misu i molitvu "U Ime Isusovo" te molitvu ozdravljenja.
Osjetio sam ogroman nemir u sebi, čak i paniku, jer sam vidio kako ljudi oko mene padaju, čuo sam razne uzvike, plač. Pomislio sam da to ne ću moći izdržati. No Ivan mi je rekao da se umirim i da samo vjerujem. Poslušao sam ga i prepustio se svemu. Osjetio sam neopisiv mir na kraju mise. Ipak sam uspio izdržati cijelu misu te smo sretni i ispunjeni Duhom Svetim krenuli kući. Međutim, tu priči nije kraj.
Nakon nekoliko dana čuli smo da fra Ivo gostuje i u crkvi u Hrvatskoj Tišini. Odlučili smo i tamo otići jer smo bili „žedni“ tog mira kojeg nam je Isus dao u crkvi sv Ilije. Dok sam klečao na podu kada se podizala hostija, Tijelo Kristovo, osjetio sam ogroman val vrućine kako me zaljuljao, ljuljao sam se i suze su mi samo krenule. Mislim da sam u tom trenu plakao kao maleno dijete. No kada sam se ustao i kada je misa završila osjetio sam veliko olakšanje, kao da je sav teret otišao sa mene i kao da se nešto novo rodilo u meni. Odmah sam odlučio prestati koristiti tablete za epilepsiju iako su mi mnogi govorili da to ne radim, no ja sam slušao svoj unutarnji glas i prepustio sve Bogu u ruke.
I evo, sada je već prošlo više od godinu dana otkako ne uzimam tablete i otkako nisam imao niti jedan napadaj. Moj divni Isus me ozdravio! No nije me samo ozdravio od epilepsije, ozdravio mi je i misli od loših stavova koje sam prije imao. Taj dan u Hrvatskoj Tišini mi je potpuno promjeno život. Hvala Ti od srca moj Isuse, hvala Ti što si me ozdravio i što si mi podario novi život. I za kraj: „A ja se, Jahve, u Tebe uzdam, govorim Ti: Ti si Bog moj! U Tvojoj je ruci sudbina moja.“ Psalam 31, 15.
M.K/medjugorje-info.com