Još kao bebu, biološka me „majka“ napustila ostavivši me u neljudskim uvjetima...
Gospode, hridino moja, tvrđavo moja, Spasitelju moj! Bože moj, branište moje, u koje se zaklanjam! (Ps 18,2)
Rođena sam 25. ožujka 1976. godine. Još kao bebu, biološka me „majka“ napustila ostavivši me u neljudskim uvjetima. Ne znam koliko sam dugo bila bez hrane i vode kad me, kasno u noći pronašao slučajni prolaznik. Kako nije znao jesam li živa ili mrtva, pozvao je tadašnju „miliciju“. No, ni milicajci nisu znali što da učine sa mnom pa su pozvali Centar za socijalnu skrb. Oni su pozvali hitnu. Doktor je, pregledavši me, rekao: „Od toga neće biti ništa – možda će živjeti 24 sata a možda ni toliko“. Bila sam neuhranjena (tada sam imala točno dva mjeseca i petnaest dana a samo 2 200 grama), pothlađena, infektivna, na obje noge imala sam ugrize glodavaca (miševa, štakora i sl.), iznad desnoga koljena pronašli su crve... doslovno su me jeli živu...
Sve se to događalo u Osijeku. Ondašnji Centar za socijalnu skrb surađivao je sa ženom dobra srca koja je udomljavala djecu koju nisu imali kamo smjestiti. Bila je podstanarka u Tvrđi...
Te noći, u dva sata pozvonili su joj na vrata i zamolili je da primi „ovo“, odnosno mene obećavši joj da će u roku od 24 sata nekoga poslati po „tijelo“. Posebno su je upozorili neka, ako me bude dirala, opere ruke a ostaloj djeci ne dâ ni blizu zbog moguće zaraze. Žena je pristala i tog je trenutka postala mojom mamom Slavicom. Ja sam joj bila deveta po redu; imala je dvoje biološke djece: Božicu i Snježanu.
Prošlo je nekoliko dana, no nitko se nije pojavljivao niti došao po „tijelo“. Kako nije imala nikakve moje dokumente, nije me mogla upisati ni kod jednog doktora... No, kupala me u kamilici, mjesecima...
Nije mi znala ni ime, pa me nazvala „Mrvica“. Tako me zove i danas.
Kad sam prvi puta zaplakala, zazvonilo je zvono u crkvi sv. Antuna... mama Slavica je zavapila: „Bože, pomozi mi. Sveti Antune, budi mi na pomoć da spasim ovaj život.“
Molitva joj je uslišana!
Puno me volio!
Kad su iz Centra za socijalnu skrb, s dokumentima napokon došli po mene („po tijelo“), istjerala ih je iz stana. Rekla im je da joj novac ne treba i da me ne dâ nikome, osim biološkoj majci, ako me ona želi.
No, ona me nije željela – nikad. Njezino ime je Zlata, a ime oca mi nije htjela reći. Po zakonu, majka me imala obvezu kontaktirati tri godine i u tome me razdoblju uzeti k sebi, ako se predomisli. No, nije se predomislila i zadnji me put posjetila na moj treći rođendan.
Otac nije znao da postojim dok se nisu sreli u gradu i posvađali se: tad mu je rekla da ima kćer, ali da mu neće reći ni gdje sam ni kako se zovem. No, moj me tata ipak pronašao. Tada sam imala oko četiri godine, ali taj susret pamtim i danas.
Budući da je živio sâm, s majkom i bratom, dogovorio se s mamom Slavicom da ostanem kod nje dok malo ne porastem a onda će me on uzeti k sebi i dati mi svoje prezime...
Moj je otac radio kao građevinski radnik i često je morao ići na teren, ali posjećivao me gotovo svaki dan i vikendima me vodio kući. Uvijek smo išli u šetnje i kamo god sam htjela, jer ja sam bila „njegova princeza“.
Kad je prestao dolaziti, to je svima bilo čudno. Otišli smo ga tražiti. Dok smo se vozili automobilom, jedva sam čekala da me zagrli i pogleda onim svojim zelenim očima punim ljubavi... Toga smo dana saznali da ga je nekoliko mjeseci prije na povratku s posla pregazio tramvaj.
Umjesto u očev zagrljaj, odveli su me na groblje. Imala sam deset godina. Svi su plakali, a ja nisam mogla. Samo sam gledala u slova njegova imena. Mislila sam da su se odrasli zabunili i da je to neki drugi čovjek istog imena. Vjerovala sam da će moj otac doći i opet me nositi na ramenima, gledati onim prekrasnim očima, ići sa mnom u šetnje...
Kada sam odrasla, shvatila sam da ipak više nećemo šetati. Bila sam tužna, ali najteže mi je bilo to što mi nitko nije javio pa da ga mogu ispratiti posljednji put. Od tate imam samo jednu sliku koju nosim u novčaniku...
„Mrvicu nemoj nikome dati!“
Mama Slavica je jako dobra i brinula se o meni kao i o svoje dvije kćeri. Kada je mlađa kći oboljela od leukemije, rekla je da će me dati nekome na čuvanje „dok Snježana ne ozdravi“, no Snježana je viknula: „NE!!! Mama, Mrvicu nemoj nikome dati, ja ću brzo ozdraviti i JA ću je čuvati.“
To joj je bila posljednja želja jer je nakon toga pala u treću komu i nije se nikada probudila. Imala je samo dvanaest godina.
Druga kći, Božica, uvijek je bila i ostala moja „seka“, a ja njezina „liduška“.
Kod mame Slavice sam ostala do svoje 21. godine, odnosno do udaje...
„Tada sam doživjela ljubav za koju nisam ni znala da postoji...“
U 22. godini rodila sam djevojčicu Ivonu. Hvala Isusu! Svaki puta kad me pogleda, imam osjećaj da me gleda moj tata, jer imaju jednak pogled, oblik i boju očiju. Kroz to dijete je, na poseban način prisutan moj tata.
Godine 1999. rodila sam sina. Gospodin me, u dane pred Božić, nadario prekrasnim zdravim dječakom pa sam ga nazvala Dario. Hvala Isusu, puno!!!
...
Živim u roditeljskoj kući svoga muža, sa svekrvom. Do udaje, nikada nisam osjetila odbačenost ili osjećaj manje vrijednosti. Međutim, roditelji i sestra moga muža nikada me nisu prihvatili. U toj sam obitelji doživjela one ružne osjećaje od kojih me mama Slavica uspjela obraniti...
Kad je netrpeljivost postala neizdrživa, počela sam padati u depresiju.
U toj kući nitko ne ide u Crkvu. Pa nisam išla ni ja. No, krajem 2010. godine razmišljala sam o samoubojstvu. Kako se toga dana u 17 sati u Širokom Polju slavila misa, odlučila sam posljednji put otići u crkvu. Stala sam u red za ispovijed, iako sam mislila da neću stići. Bilo mi je svejedno. Ispovijedao je fra Velimir Bavrka (do tada tog čovjeka nisam nikad ni čula, ni vidjela).
Bio je već 17 sati. Iako su ga upozoravali na to, fra Velimir me rukom pozvao da se dođem ispovjediti. Otišla sam i sjela na stolicu. Počela sam se ispovijedati, ali nije išlo... Fra Velimir je govorio umjesto mene. Ja sam samo šutjela i plakala. Tada sam doživjela ljubav za koju nisam ni znala da postoji...
Te sam se noći ponovno rodila... Sve što mi je rekao fra Velimir, obistinilo se... Hvala Bogu što postoje takvi ljudi!!! Od tada redovito idem u crkvu, molim i hodočastim kad god mogu. Gospodin čini čuda u mom životu svaki dan... Hvala Ti, Isuse!
Fra Velimir mi je obećao da ću te večeri otići kući kao druga osoba, sretna i voljena...
Na kraju ispovijedi, fra Velimir mi je rekao da mi je Bog poslao dar. Sa svoje ruke skinuo je krunicu i stavio ju u moju. Rekao je neka je uvijek nosim sa sobom, i noću i danju. Od toga je dana nisam nijednom skinula (nosim je oko vrata). Ako je ikada izgubim, nosit ću je u srcu.
Volim ići na duhovne obnove...
Jednom, u Slavonskom Brodu, dok sam „počivala u Duhu“, Gospodin mi je dao posebnu milost: dao mi je snage da i srcem i umom oprostim svojoj biološkoj majci. To je velik dar jer sam opraštajući joj postala slobodna.
Tada je gosp. Josip Lončar pozvao ljude da svjedoče...
Iako sam po naravi tiha i povučena osoba i nikada nisam govorila pred više od dvoje ili troje ljudi, odjednom sam samu sebe čula kako govorim o onome što sam proživjela te večeri. Duh Sveti me vodio da mogu govoriti pred toliko ljudi... Hvala Ti, Duše Sveti!
Mogla bih posvjedočiti o još mnogo čudesa koja mi je Gospodin darovao, ali treba još malo pričekati...
Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10).
Svjedoči: Lidija Meznarić, Izvor: Kristofori
