Zašto tako plačeš?“ uspjela sam upitati. Kroz suze je odgovorila:“Sveti Ante je čudesan! Čudotvorac! Ne znam kako bih mu zahvalila! Evo, do prije pet minuta bila sam sva zdvojna, a sad – sad sam toliko ganuta da ne mogu ništa reći, samo plačem od ganuća. Sveti Ante je opet riješio sve moje probleme, po ne znam koji put!
Prvi put je to bilo kad je bila djevojčica od četiri godine. Majka, otac, starija sestra, stariji brat, mlađa sestra, tete i ujaci, sestrične i bratići, svi su bili u osječkoj Tvrđi, na misi s blagoslovom djece. Gužva je bila neopisiva, raspoloženje sjajno. Osijeku beskrajni, upravo biblijski šarm daje ova crkva i okolne ulice na blagdan sv.Ante. Licitarska srca, baloni, lizalice, tamburaši, slavonske pjesme, posvećeni ljiljan u svakoj ruci, svete mise koje se od one prve, jutarnje, u 3 sata, još za mraka, neprekidno služe cijeli dan, već tri stoljeća okupljaju vjernike iz brojnih mjesta, svih osječkih župa i svih stranaca koji se u gradu zateknu pred crkvom i crkvi i u dvorištu franjevačkog samostana “sv.Ante“. Vrlo lako možemo zamisliti mlade roditelje s četvero djece kako se probijaju kroz mnoštvo i žele što sabranije pribivati misi.
A kad se u gužvi prepozna teta, sestra, sestrična, normalno je da četverogodišnja djevojčica poželi doći do njih. I, baš kao u Jeruzalema, u Hramu – mama je bila sigurna da je dijete kod oca, tata je mislio da je kod mame, i tek kad se, nakon mise svijet razišao, shvatili su da djeteta nema. Nije tada bilo mobitela. Otac je biciklom obilazio sve rođake i pitao ih jesu li poveli i njegovu kćerkicu. Nitko nije…. Onda su majka, brat, sestre, tete i ostali počeli moliti sv. Antuna: „Čuvaj i nađi našu kćerkicu!“ Djevojčica je nađena… Cijela je obitelj i rodbina zahvalila sv.Anti s ganućem. Naravno, majka je slijedećih trinaest utoraka postila u zahvalu Svecu, kao i sve buduće utorke – za svu svoju djecu: za školovanje, za posao, za dobar brak i obitelj, za radost i blagoslov u obitelji. Sv.Ante nikada nije iznevjerio.
Djevojčica je bila već i sama majka i sa svojom obitelji je živjela u jednom selu u Baranji. Sad je sa svojom djecom bila u Osijeku, na misi. Njenoj kćerkici, baš je navršila tri godine sve je u crkvi bilo prenaporno, i da ju malo odobrovolji, starija sestra joj je dala svoju „kirvajsku“ torbicu. Dijete se s torbicom igralo, otvaralo, zatvaralo, i – zaspalao. Zadnjim autobusom iz Osijeka su otišli u svoje selo.
Kad se sad majka, mlada žena s troje male djece konačno vratila kući, potražila je ključ ulaznih vrata u svojoj torbi. Nije ga našla! Pitala je stariju kćer, koja je tek pošla u školu, je li kod nje. Nije bio, jer ga je ona – stavila u „kirvajsku torbicu“. Pogledali su torbicu – nije ga ni tamo bilo! I što sad? Nitko od susjeda nije imao telefon, da zamoli svoga oca da autom dođe po njih i prespavaju u Osijeku, zadnji autobus je također već otišao, djeca – umorna, pospana, gladna, počela su plakati pred svojim, zaključanim vratima… Razmišljala je gdje su sve mogli izgubiti ključeve – kao da razmišlja kako naći iglu u plastu sijena! Uzaludno… Posljednja nada – bio je sv.Antun! I počela je moliti, s njom su molili, svojim riječima i dvoje starije djece: “Sv. Ante, nađi nam ključ!“ Molili su tako – dok nisu pozaspali… Majka je još jednom, „milijunti put“ otvorila i prevrnula, i ispraznila „kirvajsku torbicu“ – i ključevi su jednostavno – ispali! Kao da ih je sam sv.Ante toga časa tamo stavio! Poljubila je svečevu medaljicu, koju je uvijek nosila sa sobom: “Sveti Ante, hvala Ti!“
Ali ni sv.Ante nije mogao spasiti obitelj od okupacije Baranje. Muž i otac je ostao braniti Osijek, a majka je s djecom otišla kod rodbine… Naravno, tek sad su se djeca i majka okupljali i molili sv.Antu za sve potrebe: za oca u rovu, koji je čuvao grad, za privremeni smještaj, za što skoriji povratak u Baranju, za uspjeh djece u školi, pa na fakultetu, i napokon – za posao! Sveti Ante je ostao vjeran cijeli život – kao pravi anđeo čuvar obitelji. Jednostavno – sv.Ante je čudesan!
