Doživio je kliničku smrt i samo voljom Božjom preživio nakon vrlo složene operacije.
Dok je bio u Vječnosti doživio je ljepotu o kojoj Biblija kaže: ‘Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube.’ (1 Kor 2,9)
Evo kako je to opisao, ovdje, 23 godine nakon događaja koji mu je promijenio život u potpunosti. Sjećanja su mu još uvijek svježa kao da se dogodilo jučer:
‘Biblijski gledano, nije to bilo ni slično Horebu gdje je Mojsije kao čovjek pred Bogom stajao i primio Deset riječi ili zapovijedi te ih upisao na kamen, niti gori na kojoj je Isus sjedeći izrekao i ponudio kroz osam blaženstava, radost Neba kao utjehu… milosrđe… ponudio Božje sinovstvo… svakom čovjeku. Vječnost nije ni u prostoru, ni u vremennu, nego su vrijeme i prostor okrenuti prema vječnosti.
Predivna ljepota Isusova lica, u kojoj sam vidio veličanstvenu mudrost, je uvijek u mojim osjećajima bilo da me tko hvali ili kudi. Smiješeći se, u razgovoru mi je postavljao pitanja, ustima, ili su te misli same prelazile iz njega u mene ne znam, uz smiješak: Mrziš li koga? Odgovarao sam uz smiješak: Ne! Nakon pitanja me je zamolio uz pokazivanje rukom prema mjestu s kojega je On k meni došao, dakle prema Zemlji: Hajde tamo! Trebam te. Nije mi se išlo, ali sam ga poslušao. I taj put je bio iznenađujući, tek korak i pol. I na kraju toga kratkog puta našao sam se u bolničkoj sobi.’
