Sedam godina bez vida
Vlč. Humberto, podrijetlom iz Irapuata rođen je 4. svibnja 1968.,a za svećenika je zaređen 27. srpnja 1996. Prije nekoliko godina obolio je od dijabetesa, a nedugo nakon što su mu dijagnosticirali bolest uslijedile su komplikacije koje su dovele do pogoršanja te mu je oštećena mrežnica i time je došlo do potpunog gubitka vida. “Devet godina sam lagano gubio vid, a zadnjih sedam godina uopće ne vidim”, posvjedočio je.
Međutim, to nije bio razlog da odustane nego naprotiv gubitak vida ga je još više motivirao na rast i rad na sebi, ali u njemu pobudilo još veću sućut prema ljudima u patnji. “Ova situacija me učinila osjetljivijim na one koji pate, na bolesne, na one koji traže da ih saslušam, na one koji traže malo mog vremena. Vrijeme koje imam daje za njih”, rekao je i dodao da unatoč svojim ograničenjima uvijek ide naprijed.
Težak gubitak
Svećenik priznaje da mu je u početku gubitak vida jako teško pao. Bio je ljut i nije se htio podložiti Božjoj volji. “Kako je vrijeme prolazilo počeo sam prihvaćati svoje stanje, ali bilo je teško”, naglasio je. “Ne bih rekao da sam još prevladao ovaj ljudski stav averzije prema patnji,” priznaje, “ali u svemu želim prepoznati Božju volju pa tako i u ovoj situaciji”.
Rekao je kako je promatrao svoju situaciju i jednom trenutku pomislio da je njegov život izgubio smisao i malo pomalo se počeo odvajati od drugih, povlačio se od svijeta. “Ponekad se osjećam diskriminiranim od svoje braće svećenika, ali gledajući to iz teološke, božanske perspektive, to je dobitak”, kaže s uvjerenjem. “Zadobio sam više duša za Boga bez vida, nego s vidom.”
Kako slavi misu?
Unatoč invalidnosti, vodi župu i nije mu onemogućeno slavljenje svete mise. Ima pomoćnika koji za vrijeme euharistije stoji uz njega i čita mu riječi iz misala, a on ih ponavlja. Osim toga, đakon čita evanđelje, a onda on propovijeda. I premda ima svećenika koji mu pomažu, on također rado dijeli pričest. “Moj nedostatak je vidni, a ne motorički”, istaknuo je sa smiješkom.
Pred patnjom, plačem i pohvalom
Vlč. Humberto razumije da mnogi ljudi prolaze kroz istu patnju kao i on, i da su možda u jednom trenutku doživjeli ogromnu promjenu. Nada se da će ih njegovo iskustvo ohrabriti i potaknuti da nastave svoj život u skladu svojih mogućnosti.
Zaključuje riječima: “Situacija je teška, ali proživite svoju tugu. Plačite za očima, za gubitkom vida, kao da ste izgubili prijatelja ili voljenu osobu. Ali, nakon toga, povjerite sve Bogu. Bez Gospodina osoba s invaliditetom ne može naprijed. Nitko ne može bez Gospodina”.
