U strahu pred olujom potrčali su obronkom i opazili iznad malog hrasta lužnjaka Ženu u bjelini, sjajniju od sunca.
Evo Lucijina sječanja riječi koje je rekla Majka Božja: - Ne bojte se! Neću vam učiniti ništa na žao.
- Odakle dolazite? – upitah.
- Dolazim s Neba!
- Što želite od mene?
-Došla sam vas zamoliti da slijedećih šest mjeseci, svakog trinaestog u mjesecu, u isti sat dođete ovamo. Tada ću vam reći tko sam i što želim od vas.
- Hoću li doći u Nebo?
- Svakako. - A Jacinta? - Također. - A Franjo? - Isto. Ali on mora još izmoliti mnogo Krunica. Hoćete li se prikazati i sve svoje muke podnijeti, koje će vam On poslati za zadovoljštinu svih grijeha kojima je vrijeđan, kao i molbu za obraćenje grešnika? - Da, mi to hoćemo! - Morat ćete mnogo pretrpjeti, ali Božja milost bit će vaša jakost...
Unutarnjim poticajem pali smo na koljena i ponavljali u sebi: 'Presveto Trojstvo, klanjam Ti se moj Bože! Bože, ljubim Te u Presvetom Oltarskom Sakramentu...' Nakon nekoliko časaka nadodala je Majka Božja: - Molite dnevno krunicu za mir u svijetu i da se postigne svršetak rata! Zatim se Ona mirno podizala u smjeru sunčana izlaza i nestala u daljini. Jacinta nije mogla šutjeti Lucija se sjeća kako su toga popodneva tiho sva troje vidioca razmišljalo o divnom iznenađenju, najmlađa Jacinta je kliknula: - O kako je lijepa ta Gospođa! - Već znam, rekoh joj, ti ćeš to nekome odati. - Ništa neću reći, odgovorila je, budi mirna! Sljedeći dan, tako nastavlja Lucija, dotrčao je Jacintin brat k njoj s viješću da je Jacinta kod kuće sve ispripovijedila. Jacinta je čula tu tužbu, ali nije ništa rekla. - Vidiš, to sam mislila – rekla sam joj. - Ovdje unutra je nešto, što mi nije dalo šutjeti, odgovorila je Jacinta suznih očiju. - Ne plači, ne kaži više nikome, što nam je Gospođa rekla. - Već sam rekla. - Što si rekla? - Rekla sam da nam je Gospođa obećala, uzeti nas u Nebo. - I odmah si to morala ispripovjedati? - Oprosti, više neću nikome ništa reći!
Više nikome ni riječi Vijest o čudesnom događaju u Fatimi brzo se proširila. Lucijina majka se zabrinula i zahtjevala od Lucije da sve to poreče. Evo opet Lucijinih riječi: 'Jednog dana, prije nego sam krenula sa stadom, majka me je htjela prisiliti da priznam da sam lagala. Nije štedila s milovanjem, prijetnjama, pa ni drškom metle. Nakon što joj nije uspjelo dobiti odgovor, osim samo upornu šutnju ili potvrdu onoga što sam već prije bila rekla, poslala me po stado s riječima, neka kroz dan razmislim, jer ona nije nikada dopustila da njezina djeca lažu. Ni sada to neće odobriti. Odluka je bila: prisilit će me navečer da odem k ljudima koje sam obmanjivala i priznam im laž, te zamolim za oproštenje.
Krenula sam sa svojim ovcama, moji su me prijatelji iščekivali. Ugledavši me zaplakanu, dotrčali su k meni i upitali me za razlog. Pripovijedala sam im sve što se dogodilo i nadodala: - Recite mi, što da činim? Moja majka želi pod svaku cijenu da priznam laž. Kako bih mogla to učiniti? Tada reče Franjo Jacinti: - Ti si kriva. Zašto si to rekla? Jacinta je klekla sklopljenih ruku i plačući zamolila oproštenje. - Pogriješila sam, reče plačući, nikome neću više ništa reći.' Vijest o ukazanju Majke Božje u Iriskoj dolini postala je glavna tema razgovora. Ali nitko ili skoro nitko nije u to vjerovao. Troje djece vidioca puno je trpjelo: izrugivanja, nepovjerenje ljudi, pa i najbližih. Bilo je i prijetnje kaznama.
