Spomenutog dana oko 18 sati djeca: Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović vidjeli su na predjelu zvanom Podbrdo (na brdu Crnica) divnu, mladu ženu s djetetom u naručju. Taj put im ona nije ništa rekla, nego je samo rukom davala znak da joj se približe. Ali oni, iznenađeni i prestrašeni, nisu joj ipak pristupili bliže, iako su odmah pomislili da je to Gospa.
Drugi dan
Drugog dana, 25. lipnja 1981. djeca su, po dogovoru, opet u isto vrijeme pošla prema mjestu gdje im se prethodnog dana ukazala Gospa, u nadi da će je opet vidjeti. I odjednom je bljesnulo svjetlo. Djeca su ugledala s njim i Gospu, ali bez djeteta u rukama. Bila je neopisivo lijepa, radosna i nasmijana. Rukama im je davala znak da joj se približe. Djeca su se ohrabrila i došla do nje. Odmah su pala na koljena i počela moliti Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu. I Gospa je s njima molila, osim "Zdravo Marijo".
Poslije molitve počela je razgovarati s djecom. Ivanka ju je najprije upitala za svoju majku, koja je neka dva mjeseca prije toga umrla. A Mirjana je tražila od Gospe neki znak da se vidi da djeca ne lažu i da nisu luda, kako su poneki na njih potvarali.
Gospa je na kraju otpustila djecu riječima: "Zbogom, anđeli moji!" Prije toga, na pitanje djece hoće li im se opet sutra ukazati, odgovorila je potvrdno naklonom glave.
Sav taj prizor bio je, po svjedočanstvu djece, neopisiv. Toga dana, od djece koja su prethodnog dana vidjela Gospu, nisu bili na Brdu ukazanja Ivan Ivanković i Milka Pavlović. Umjesto njih došli su Marija Pavlović i Jakov Čolo. Otada se tim šestorma djece, po njihovu svjedočanstvu, Gospa redovito ukazuje. A Milka Pavlović i Ivan Ivanković, koji su bili prvog dana s ostalim vidiocima, više je nikad nisu vidjeli iako su se poslije priključivali ostalim vidiocima u želji opet je vidjeti.
Treći dan
Dana 26. lipnja 1981. djeca su jedva dočekala ono isto vrijeme, oko 18 sati, kad im se Gospa prije ukazivala. Pošla su opet prema istom mjestu, da se s njom sretnu. Bila su vrlo radosna, ali je ta radost bila malo pomiješana sa strahom zbog nesigurnosti što će sve od toga biti. Unatoč svemu tome, djeca su osjećala da ih neka nutarnja sila privlači Gospi.
Ubrzo je, dok su djeca još bila na putu, triput bljesnulo svjetlo. To je i njima i ostalima, koji su ih pratili, bio znak gdje je Gospa. Taj se put ukazala nešto naviše nego prijašnjih dana. U to je jedan čas Gospe nestalo. Ali, kad su djeca počela moliti, ona se ponovno pojavila. I tada je bila divna, vedra, vesela i nasmijana.
Još na polasku od kuće, na poticaj starijih žena, jedan je čovjek iz pratnje, koja se s djecom uputila na mjesto ukazanja, ponio sa sobom blagoslovljene vode, da bi djeca njome poškropila prikazu i tako se osigurala od sotone. Kad su bili s Gospom, Vicka je uzela te vode i njome je poškropila govoreći: "Ako si Gospa, ostani s nama; ako nisi, idi od nas! " Gospa se na to samo nasmiješila i ostala s djecom. Tada ju je Mirjana još upitala kako joj je ime, a ona je odgovorila: "Ja sam Blažena Djevica Marija."
Toga istog dana, na silasku djece s Podbrda, Gospa se još jednom ukazala, ali samo Mariji, i rekla: "Mir, mir, mir - i samo mir!" Iza nje je bio križ. Uz to je kroz plač dvaput ponovila: "Mir mora zavladati između čovjeka i Boga, a i između ljudi!" To mjesto nalazi se otprilike na polovici puta uspinjanja prema mjestu ukazanja.
Četvrti dan
Dana 27. lipnja 1981. Gospa se ukazala djeci triput. I tom su je prilikom štošta pitala, a ona je odgovarala. Za svećenike je rekla: "Neka svećenici čvrsto vjeruju i neka čuvaju vjeru naroda!" I opet su je Mirjana i Jakov molili da ostavi kakav znak, jer se počelo pronositi da su djeca lažljivci i drogeraši. Gospa im je na to odgovorila: "Vi se ništa ne bojte!"
Na pitanje, pred rastanak, hoće li opet doći, Gospa je naklonom glave rekla da hoće. Na silasku s Podbrda još se jednom ukazala i potom se rastala s djecom riječima: "Zbogom, anđeli moji! Pođite u miru! "
Peti dan
Dana 28. lipnja 1981. već izrana počeo se skupljati silan svijet sa svih strana. Do podne iskupilo se kojih petnaest tisuća ljudi. Toga istog dana župnik fra Jozo Zovko ispitivao je svu djecu o svemu što su vidjela u tih nekoliko prošlih dana.
U uobičajeno vrijeme Gospa se opet ukazala. Djeca su s njom molila, a potom su je pitala za neke stvari. Vicka ju je, na primjer, upitala: "Gospe moja, što želiš od nas?" i "Gospe moja, što ti želiš od naših svećenika?", a ona je odgovorila: "Neka se narod moli i čvrsto vjeruje!" A glede svećenika, odgovorila je neka čvrsto vjeruju i neka drugima u tome pomažu.
Toga je dana Gospa više puta dolazila i odlazila. Jednom prilikom upitala su je djeca zašto se ne bi ukazala u župnoj crkvi gdje je sav svijet može vidjeti. Ona je na to odvratila: "Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju!"
Iako je dan bio sparan, a svijeta, koji je s različitim pitanjima navaljivao, mnogo, djeca su se osjećala kao u raju.
Šesti dan
Dana 29. lipnja 1981. djeca su bila odvedena u Mostar na liječnički pregled, i nakon ispitivanja proglašena zdravom. Glavna je liječnica tada izjavila: "Nisu luda djeca, nego je lud onaj koji ih je ovamo doveo."
Svijeta je toga dana na Brdu ukazanja bilo više nego ikada. A čim su djeca došla na uobičajeno mjesto i počela moliti, odmah im se Gospa ukazala. Tom prilikom ona je pozvala sav svijet na vjeru: "Neka narod čvrsto vjeruje i neka se ničega ne boji!"
Toga je istog dana i liječnica, koja je pratila djecu i promatrala ih za vrijeme ukazanja, zaželjela da se dotakne Gospe. I kad je, po uputi djece, svojom rukom dohvatila njezino rame, osjetila je kako kroz nju prolaze neki trnci. To je ona, koja je inače nevjernica, sama poslije priznala i nadodala: "Ima tu nešto čudno!"
Na taj isti dan Gospa je čudesno ozdravila jedno dijete, Danijela Šetku, koje su roditelji donijeli i molili da ga ozdravi. Ona je to obećala, ali pod uvjetom da se roditelji mole, poste i čvrsto vjeruju. Na to je dijete ozdravilo.
Sedmi dan
Dana 30. lipnja 1981. dvije su djevojke predložile djeci da ih izvedu autom nekamo u šetnju, a zapravo su ih htjele odvesti daleko od mjesta ukazanja i zadržati dok ne prođe vrijeme ukazanja. Međutim, iako su djeca bila daleko od Podbrda, ona su, u uobičajeno vrijeme ukazanja kao po nekom nutarnjem nagovoru, zatražila da iziđu iz auta. I čim su izišla i pomolila se, Gospa im je s brda ukazanja, udaljenog više kilometara, došla u susret i s njima je molila sedam Očenaša... Tako varka tih djevojaka nije uspjela. Brzo poslije toga policija je počela ometati dolazak i djeci i narodu na Podbrdo, na mjesto ukazanja. Djeci, a poslije ni svijetu, nije više bilo dopušteno onamo dolaziti. Ali Gospa im se i dalje ukazivala na skrovitim mjestima, u njihovim domovima i u polju. Djeca su se već ohrabrila, otvorenije razgovarala s Gospom i rado slušala njezine savjete, opomene i poruke. Tako je to trajalo sve do 15. siječnja 1982.
U međuvremenu župnik je počeo hodočasnike svraćati u crkvu da bi sudjelovali u moljenju krunice i slavljenju Euharistije. I djeca su dolazila i predmolila krunicu. I tu im se Gospa ukazivala nekoliko puta. I sam je župnik fra Jozo Zovko jednom, u vrijeme moljenja krunice, vidio Gospu i taj čas prekinuo molitvu i spontano nastavio s pjesmom "Lijepa si, lijepa, Djevo Marijo". Cijela je Crkva primijetila da se s njime nešto neobično događa. Poslije je i sam potvrdio da je tom prilikom zbilja vidio Gospu. I on, koji je sve dotle bio ne samo sumnjičav, nego i protiv glasova o ukazanjima, postao je njihov pobornik, što je naknadno posvjedočio i zatvorom.
Od 15. siječnja 1982. djeca vide Gospu u jednoj pokrajnjoj prostoriji župne crkve. To im je zbog novonastalih poteškoća i opasnosti omogućio župnik. A na to je prethodno djeci dala suglasnost i Gospa. Od mjeseca travnja 1985. na zahtjev dijecezanskog biskupa, djeca su napustila pokrajnju prostoriju crkve kao mjesto ukazanja i zamijenila je jednom sobicom u župnom domu.
Kroz cijelo to vrijeme, od početka ukazanja do danas, samo pet dana nitko od djece nije vidio Gospu.
Gospa se nije uvijek pokazivala na istom mjestu, ni skupini, ni pojedincima, niti su njezina ukazanja uvijek jednako trajala. Nekada je to bilo samo dvije minute, nekada i sat vremena. Isto tako, Gospa se nije uvijek ukazivala kad su to djeca htjela ili poželjela. Nekada se nije nikako ukazivala. Nekada su djeca molila i čekala, ali se Gospa nije ukazivala toga časa nego poslije, i to neočekivano i nenajavljeno. A nekad se ukazala jednima, a ne drugima. Ako nije unaprijed obećala da će se ukazati u određeno vrijeme, nitko nije mogao predvidjeti hoće li se i kad će se ukazati. Nije se ukazivala samo navedenim vidiocima, nego i drugim ljudima koji su bili najrazličitijih uzrasta, naobrazbe, dobi, rase i zanimanja. Sve to govori da ukazanja nisu u ljudskoj režiji, da ne ovise ni o vremenu, ni o mjestu, ni o želji, ni o molitvi vidjelaca i naroda, nego o volji one koja se ukazuje.
