Kristijan, simpatični mladić s kojim je večer prije, u društvu još nekoliko mladića i djevojaka, provela ugodne vesele sate, na povratku kući poginuo je u svom automobilu. Marijana je zanijemila. Kakve li sudbine! Kakve li strahote! Pred očima joj je bio taj mladi čovjek, još maločas veseo i pomalo razuzdan, a sada mrtav!
Najednom se trgne i u glavi joj se zavrti. Morala se prihvatiti za stolić da ne padne. Pa taj mladić se bio ponudio da je poveze kući! I da je pošla, možda bi i ona sad već bila mrtva. Najednom joj pred očima sine sva nesigurnost bivanja i ozbiljnost vječnosti. Upravo u tom trenutku začuje ispod prozora poznati glas: “Marijana, jesi li spremna?” Prestrašeno se trgne. Bila je to njezina kolegica s posla. Svakog je jutra navraćala i zajedno su odlazile na posao. Marijana odgovori: “Ne! Nisam spremna. Nemoj me čekati!”
Zašto joj je to inače svakodnevno kolegičino pitanje odjednom zazvučalo tako ozbiljno? “Marijana, jesi li spremna?” Kao da je netko drugi postavio to pitanje. Odgovor je vrlo dobro znala: “Ne! Nisam spremna! Nisam spremna umrijeti! Nisam spremna susresti živoga Boga!”
Najednom je jasno sagledala svu bijedu i prazninu svoga života, koliko bi žalostan bio kraj kad bi sada morala umrijeti. A mogla je sinoć, kao i taj mladić, nespremna otići u smrt.
“Marijana, jesi li spremna?” Nije imala mira sve dok nije mogla sa sigurnošću odgovoriti: “Da, Gospodine, spremna sam!” Odmah se dala na posao. Počela je redovito svaki dan moliti, čitati Sveto pismo, ići u crkvu i malo pomalo mijenjati svoje grješne navike. Dan svoje ispovijedi ne može zaboraviti. Bilo je to za nju novo rođenje. Rekla je Isusu sve što je peklo i opterećivalo njezinu dušu. Sada tek zna zašto živi i s kim živi.
A kakav bi svatko od nas odgovor mogao dati na slično pitanje? Pitanje koje glasi: Obraćam li se svakoga dana?
O tome ovisi kakav će biti moj susret, jednom uživo, s Gospodinom!
