O njemu je portal Catholic Vote 11. lipnja objavio vrlo poticajnu reportažu, vrijednu prepričavanja. Sindrom Noonan genetski je poremećaj koji se najčešće pokazuje u niskom rastu, izobličenom tijelu zbog degenerativnih promjena na kosturu, u širokom čelu, kratkom vratu, međusobno udaljenim i uglavnom svijetlim vodenastim očima, u spuštenim kapcima, deformaciji ušiju itd., a osim niza drugih poteškoća, nerijetko je povezan sa srčanim tegobama. Kao bebi od tri mjeseca koja je bila preslaba sama gutati, liječnici su Paulu ugradili cjevčicu za hranjenje u želudac i otada se njegova prehrana odvija na taj način. Sa šest mjeseci bio je podvrgnut operaciji srca, a nedugo nakon prvog rođendana transplantirano mu je novo.
Unatoč tako teškoj zdravstvenoj situaciji koju prati i slabija intelektualna razvijenost, Paul je na svoj način razumio značenje vjere, a po njoj nam se, slično kao u životu svetog Josipa Kupertinskog, pokazuje kako se rijeke Božje ljubavi izlijevaju na one koji naoko izgledaju slabi. U tome je značajnu ulogu odigrala njegova pobožna obitelj koja redovito sudjeluje na svetoj Misi, svaki mjesec odlazi na ispovijed i njeguje obiteljsku molitvu, a Paul se u svemu tome uključivao koliko je mogao. Razumijevajući ono što mnogi ne razumiju – Kristovu otkupiteljsku žrtvu za spas svijeta i našu grešnost, Njegovu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu i silu Duha Svetoga u Crkvi – Paul je razvio veliku želju da i on primi svetu Pričest, sakrament Ispovijedi i sakrament Potvrde.
Vidjevši toliku gorljivost i duboku vjeru, vlč. Richard Kunst, župnik Župe svetog Jakova u Duluthu, ujedno i Paulov župnik, s roditeljima je pristupio pripremama kako bi mladić primio sveta otajstva. Najprije je primio sakrament Ispovijedi, a milosti koje je dobio nukale su ga da traži i druge sakramente. Osjećao je posebnu žudnju prema Presvetom Euharistijskom Sakramentu, ali mu je ostala fizička barijera za primanje Prve svete Pričesti pod prilikom Kruha jer se hrani na cjevčicu i ne može gutati, a zbog moguće reakcije na lijekove ne smije se pričestiti pod prilikom Vina. No, njegova ustrajnost i spremnost na žrtvu pokazali su što znači čista ljubav prema Bogu.
U dogovoru sa župnikom, roditelji su 11 mjeseci pripremali Paula na primanje Prve Pričesti, odnosno svaku su ga večer nakon molitve krunice vježbali u svladavanju gutanja malih neposvećenih dijelova hostija koje im je dao župnik. Otac Paula Gannuccija svjedoči da je to u početku išlo jako teško, jer nije mogao bez gušenja i povraćanja progutati ni sićušan komadić koji bi mu dali s malo vode. No, shvaćajući značenje Kristove prisutnosti u posvećenoj Hostiji, mladić je ustrajao i iz dana u dan nastavljao s vježbanjem dok konačno nije bio spreman primiti Isusa u svoje srce i u svoj želudac.
Još više, tijekom takve ozbiljne i zahtjevne pripreme u njemu se razvila želja i za primanjem sakramenta Potvrde pa je župnik od biskupa zatražio i dobio dozvolu kako bi mu zajedno s Prvom svetom Pričesti podijelio i taj sakrament. Sakramenti su podijeljeni na svetoj Misi običnoga dana u nazočnosti šire obitelji i oko 45 ostalih vjernika koji su se zatekli u crkvi. Njihova svjedočanstva i svjedočanstvo vlč. Kunsta pokazuju da ih je primjer mladića Paula vrlo duhovno obogatio. On pak nastavlja redovito dolaziti u crkvu i pričešćivati se, a sveta mu je Pričest jedina hrana koju ne prima na cjevčicu.
Taj nam primjer svraća osobitu pozornost na ono što često zaboravljamo: da je Isus stvarno, a ne tek simbolično prisutan u posvećenom Kruhu i Vinu i da trebamo biti svjesni koje blago Katolička Crkva posjeduje u sakramentima, posebno u Euharistiji, te da tom Blagu uvijek pristupamo dolično pripremljeni.
Izvor: vjeraidjela.com
