Živio je životom kriminalca u Melbournu. Uhićen je u Sidneyu gdje mu se i sudilo. I dok je u zatvoru čekao suđenje, od jednog laika je dobio knjigu o Međugorju. U knjizi se govorilo o ukazanju, a u njoj su bile i neke molitve.
Otvorio je knjigu i, dok je čitao, počeo je plakati. Nije spavao te noći, spoznao je svoje grijehe i život kakav je živio. Kada su ga vidjeli drugi zatvorenici, shvatili su da mu se nešto dogodilo – zbile su se neke neobične promjene.
Taj isti dan izbio je problem između zatvorenika. On bi se u takvim slučajevima obično potukao, međutim sada nije reagirao i svi su ga iznenađeno gledali. Drugog dana ga je jedan zatvorenik udario i sav je bio krvav. No, on opet uopće nije reagirao. I sam je shvatio da se počeo mijenjati. Počeo je moliti. Uključio je i druge zatvorenike u molitvu.
Osnovao je molitvenu skupinu od zatvorenika koji većinom nisu bili katolici. Molio je s njima i za njih. Prije toga je izgubio svaki kontakt sa svojom obitelji, a imao je ženu i dvoje djece.
Drugo dijete do tada nije nijednom vidio. Sada je počeo ženi pisati i ostvario prvi kontakt s njom. A onda je došao dan suđenja. Dok je molio, sam je sebi govorio da će samo istinu govoriti, iako ga je odvjetnik stalno odgovarao od toga. Kad je došao dan suđenja govorio je istinu i preuzeo na se i ono za što nije bio optužen i što mu sud uopće nije pripisivao. To je bilo iznenađenje. Progovorio je istinu o svom životu i svome obraćenju. I onda slijedi novo veliko iznenađenje: sud ga oslobađa! On se vraća kući. Izmirio se je sa ženom i roditeljima.
Danas živi divan obiteljski život. Druge obraća i pokazuje gdje ih nečist život vodi. Okuplja mlade i poučava ih. Posebno radi sa zatvorenicima, pomaže im. .. To je sve on svjedočio u katedrali. Svi su plakali od radosti kad su čuli njegov govor i svjedočanstvo. I biskup je plakao od radosti kada je čuo kako se Denisov život promijenio. Ružica kaže: „Mi smo najsretnija generacija Hrvata jer živimo u vremenu kada nam Gospa šalje poruke. Od te radosti ja bih plakala.“
