Odvezli su me u psihijatrijsku kliniku i tamo me na silu hranili. Bilo mi je jasno da je ta bolest povezana s gubitkom vjere. Nakon boravka u klinici nitko sa mnom nije pričao o Bogu. Od tada sam se politički angažirala, sve više orijentirala ulijevo, nazočila demonstracijama, pohađala rok-koncerte dok jednoga dana nisam naišla na svoju veliku ljubav. Naime, bilo je to samo jedno veliko razočaranje koje je skoro završilo samoubojstvom. Tada mi je netko obećao pomoći ponudivši mi špricu. Imala sam samo osamnaest godina kada sam postala ovisna o toj osobi koja mi je ponudila ‘pomoć’. Kratko nakon toga trebala sam u bolnicu. Zlouporaba droge dovela je do začepljenja crijeva. Nakon što su me otpustili iz bolnice, boravila sam među rokerima, odlazila na divlje zabave, sporadično uzimala drogu, a poslije sve vrste opijata, čak i heroin.
Jednoga sam dana otišla s društvom u neku praznu tvornicu slušati glazbu. Malo sam se udaljila od drugih kako bih zgradu malo bolje upoznala. Kad sam se našla na krovu, odjednom sam pala četiri metra u dubinu. Neko sam vrijeme ležala u nesvijesti. Napokon su me pronašli i slomljenih zdjeličnih kostiju odvezli u bolnicu. Tu sam razmišljala o smislu svoga života. Kad sam nakon pet tjedana prvi put ponovno mogla hodati, otišla sam do bolničke kapelice zapaliti svijeću u znak zahvalnosti. Stid me je bilo, sve mi je bilo nekako strano, a ipak sam osjećala određenu sreću i sigurnost. Opet sam se vratila starom načinu života. Ubrzo je postalo još gore. Upoznala sam se s okultnim područjem stupivši u kontakt s osobama koje su se upuštale u vezu s demonima. Slijedili su veliki napadi sotone na moju dušu. U meni je sve postajalo crno. Nisam više mogla živjeti bez droge i mnogo sam prijateljevala s muškarcima. Našla sam se u sotonskome vrtlogu. Kad više ništa nije išlo, ni ja više nisam htjela živjeti. Bilo mi je dosta života. Osjećala sam kako imam već tri života iza sebe. Moj je život visio o tankoj niti. Život sam promijenila zahvaljujući mojoj majci koja mi je pričala o svojim iskustvima iz Međugorja. Netko mi je onda darovao putovanje za Međugorje. Vožnja onamo i prva četiri dana bili su užasni. Bio je to za mene pakao. Izbjegavala sam svaki razgovor držeći se po strani i zadržavajući se u svojoj sobi. Točno znam kad sam, razjarena od bijesa, stala u svojoj sobi pred križ i vikala: ‘Što želiš od mene? Ostavi me na miru!’U meni se nešto događalo. Ponajprije sam mislila da su svi hodočasnici ludi, no u podsvijesti sam se nadala nekom čudu. Uskoro je došao trenutak kad sam sama sebi postala blesava. Moja je majka otišla fra Petru i ispričala mu o mojoj bolesti. Odlučila sam dragovoljno otići k njemu. Ispovijed pred njim dovela me je do obraćenja. Moja prva ispovijed trajala je sat vremena, ali nakon toga bila sam novi čovjek, osjetila sam kako sam oprana od svoje strašne prošlosti. Prvi put u životu osjetila sam kako me Bog ljubi. Fra Petar mi je tijekom ispovijedi otvoreno rekao da se nalazim u tešku grijehu, ali da me Bog, unatoč tomu, mnogo ljubi, da je Isus i za mene umro na križu da bi me spasio. Savjetovao mi je da još neko vrijeme ostanem u Međugorju. Nakon dva tjedna krenula sam kući. Sada živim poruke, svakodnevno odlazim na svetu Misu i primam svetu pričest. Svakoga se mjeseca ispovijedam i dnevno molim svetu krunicu. U meni počiva veliki mir, ali i velika čežnja za boljim svijetom, mirom i Bogom. Bog je postao središte moga života. Isus je moj Spasitelj. Volim Mariju, svoju nebesku Majku, Njoj zahvaljujem sve. Ona me je dovela svome Sinu Isusu da me oslobodi od zla i zloga. Ona je velika posrednica milosti. Međugorju zahvaljujem za sve. Bez Gospine pomoći danas ne bih živjela. Da sam umrla prije odlaska u Međugorje, sigurna sam da me Bog zbog mojih strašnih grijeha ne bi uzeo k sebi u nebo.“ Ovo iskustvo jasno pokazuje da po ozdravljenju duše (u svetoj ispovijedi) istodobno može nastupiti i ozdravljenje tijela. Gisela je u Međugorju spontano oslobođena ovisnosti o teškim drogama.
