Bruchalski je odrastao u poljskoj obitelji u sjevernom New Jerseyju, kao najstariji od trojice dječaka, piši Aleteia. Opisana kao “vjerna i zabavna”, njegova majka bila je majka koja je molila i ostajala kod kuće. Njegov otac je bio učitelj latinskog i vjeronauka u Salezijanskoj pripremnoj školi.
“Biti ministrant, igrati bejzbol i pecati s mamom i obitelji bili su osnovni elementi odrastanja”, kaže Bruchalski.
Njegov je otac redovito vodio studente na Hod za život.
“Jasno se sjećam, dok sam jednog hladnog siječanjskog jutra 1973. vježbao na svom prilazu, moj otac je identificirao dan kao ‘Crni ponedjeljak’, kada smo mi, kao nacija, legalizirali ubijanje majčine nerođene djece u utrobi”, kazao je Bruchalski.
“Nisam ni slutio, s mojim talentom za znanost i s mentorima koji su me poticali da na medicinu gledam kao na profesiju, da ću jednog dana reći svojim roditeljima da obavljam pobačaj”, dodao je.
Kroz molitve svojih roditelja i Božju milost i dobrotu, Bruchalski kaže da se tvrdoća njegovog srca na kraju uklonila. Aleteia je s njim razgovarala o tome kako je prešao put od pobačaja do pokretanja pro-life centra za zdravlje žena i pisanja svojih novih memoara.
Aleteia: Što vas je navelo da mislite da je pobačaj dobro medicinsko rješenje za žene?
Postojala su zapravo tri međusobno povezana razloga zašto sam prihvatio način razmišljanja da je pobačaj dobar “lijek” za žene. Započelo je mojim obrazovanjem i odrastanjem mojih vršnjaka u kasnim 1970-ima. Nastavilo se kroz moju medicinsku obuku i do polovice mog stažiranja do zime 1989.
Odrastao sam u vrijeme takozvane “seksualne revolucije”. U mojim formativnim godinama izvan kuće, i prijatelji i prijateljice otvoreno su govorili o svojoj seksualnoj slobodi, slobodi od roditelja i tradicija, te oslobođenju od “mitova” u koje su odgajani vjerovati. Dakle, moji prijatelji bili su “žive knjige” koje sam čitao, proučavao i slušao u tim ranim godinama svog života. Da su to vrijednosti mojih vršnjaka, da je to oslobođenje toliko važno za sreću, kao liječnik bih ženama trebao pružati takve medicinske usluge.
Moje vjerničko putovanje izvan moje obitelji i župe 1970-ih i 1980-ih bilo je ispunjeno onim što je u to vrijeme bilo nekoliko stupova nove formacije naše katoličke vjere. Počeo sam vjerovati da je moja savjest moj vrhovni vodič i Crkva me nije mogla prisiliti da se predomislim. Moja je Crkva bila samo jedan od mnogih putova do Boga. Sveci su bili svakodnevni ljudi koji su se borili s nemogućim i nepremostivim strukturama i situacijama koje su zaokupljale naša srca. Usredotočili smo se na društvena načela Biblije, a ne na one mitove o svecima i čudima. Kao generacija bili smo razvodnjeni milosrđem istine i tradicije Katoličke Crkve.
Moje putovanje u proučavanje znanosti naučilo me da je ono čemu me moja vjera naučila nazadno, opasno i prokletstvo za žene, znanost i medicinu. Pobačaj, kontracepcija, stvaranje embrija, sterilizacija i pilule za jutro poslije bili su ključni za reproduktivno zdravlje na koje “ljudi” imaju pravo za vlastito zdravlje i sreću. Sve izvan ovog “pristupa utemeljenog na dokazima” bilo je krivovjerje.
Aleteia: Što se promijenilo?
Promjena je za mene došla početkom 1989. Bio sam specijalizant ginekologije i poroda i živio sam u statusu quo, prakticirajući takozvanu “dobru medicinu”. U meni se gomilala kognitivna odjeljenost. Noću sam posjećivao pomoćni centar za trudnoću, vidjevši kako vjera evangelističke zajednice radi na spašavanju žena od pobačaja. Tijekom dana sam činio grozote kao častan i brižan ginekolog. Medicinski podaci u našim časopisima jasno su ukazivali na opasne nuspojave pobačaja i njegovu povezanost s mentalnim bolestima, prijevremenim porodom i rakom dojke. Ali sa svakim pobačajem koji sam izvršio srce mi je postajalo sve tvrđe i tvrđe, sve manje i manje, sve tamnije i tamnije.
Tada me jedna katolička liječnica, dr. Debbie Plumb, izazvala da prestanem tretirati njezine pacijente, te bebe, kao tumore koje treba izrezati i odbaciti. Uz kavu, ubrzo nakon toga, i mene je izazvala da odem posjetiti Međugorje. Majka me, činilo se tada slučajno, zamolila da je otpratim tamo na zimski odmor. Tamo, u molitvi, spala mi je ljuska s očiju. Postao sam otkupljeni grešnik i bio sam dotaknut svetim izvorom Božjeg milosrđa uz pomoć Blažene Djevice.
Aleteia: Koje je značenje naslova vaše nove knjige “Dva pacijenta” i kako on utječe na vaš rad?
Jednom kad vas Njegova ljubav, istina i milosrđe uvjere koliko ste duboko “voljeni”, shvatit ćete koliko ne zaslužujete sve Njegove darove i tako ste zahvalni.
Vratio sam se iz Međugorja shvaćajući da se više nikada ne mogu vratiti medicini koju sam prakticirao. Naša me Majka uputila da budem najbolji liječnik koji mogu biti, da svakodnevno vidim siromašne i da slijedim nauk Crkve njezina Sina.
Do 1994. osnovao sam Tepeyac Centar. Srce mi je čeznulo podijeliti što milosrdna medicina koja potvrđuje život može biti s drugim liječnicima i pacijentima. Nada u Božje milosrđe je milost vjere, koja je ljubav na djelu. Dva pacijenta je put medicine kada cijelim svojim bićem želite integrirati najbolje od moderne medicine s iscjeljujućom prisutnošću Isusa Krista.
Aleteia: Po čemu je Tepayac centar, koji ste osnovali, jedinstven?
Postoje dva jedinstvena aspekta Tepeyac (osnovane kao Tepeyac obiteljski centar) i Divine Mercy Care (Skrb Božjeg milosrđa), koja je neprofitna organizacija koju sam osnovao da podupire rad Tepeyac-a.
Prvo, naš temelj brige je davanje milostinje. Liječenje je djelo milosrđa. Riječ je o gledanju Krista u očima najmanjih – bolesnih, ozlojeđenih, zapostavljenih i siromašnih. Medicina se odnosi na odnose, ne samo na liječnika i pacijenta, dopuštajući zajednici kojoj služite da sudjeluje požrtvovnim davanjem milostinje kako bi se brinula za svoje. Mi nismo profitna organizacija. Vjerujemo da prosjačenje postoji, kao što povijest kršćanstva pokazuje, tisućljećima. Svake godine od našeg početka 30-40% posto naše ordinacije bili su pacijenti s nedovoljno usluga i sve što to podrazumijeva. Naš model omogućuje nam pružanje udobnosti i njege kada redukcionistički biomedicinski model zakaže.
Drugo, naša je bit “sveobuhvatno, suradničko, obnavljajuće, integrirano zdravlje žena”. Umjesto da na plodnost gledamo kao na nešto što treba kontrolirati i isključiti te zagaditi kancerogenima prve klase, koristi se svijest o plodnosti u potpunosti. Umjesto da nerođenu djecu smatramo spolno prenosivim bolestima, nerođeno dijete je naš drugi pacijent. Umjesto da embrije tretiramo kao imovinu koju treba koristiti, djecu i potomstvo treba bezuvjetno voljeti i njegovati. Umjesto da na nedostatnu uslugu gledamo kao na tuđi problem koji treba riješiti i kao gubitak dragocjenog vremena, činimo sve što možemo da pratimo naše pacijente. Umjesto da mamu sukobljavamo s djetetom u izboru pobačaja ili ne, surađujemo s regionalnim centrima za trudnoću. Bez osuđivanja, govorimo istinu. Umjesto da na bolesno nerođeno dijete u maternici gledamo kao na odlagalište boli i nepotrebne patnje i okončamo život osobe/djeteta s tom bolešću, nudimo perinatalni hospicij.
Aleteia: Post-Roe, na što bi se pro-life pokret trebao fokusirati?
Značenje riječi i znanost logike sada su “transhumanistički”. Pod tim mislim da nadilazimo ljudska ograničenja na nihilistički način bez zvijezde vodilje, izvan nas i naših misli. To je opasno
Kao što sam naučio u svojoj prošlosti, milosrđe bez temelja znanosti, logike i Oca – to je jedinstvo vjere i razuma – izgubljeni smo. Upravo je razbijanje tog jedinstva dovelo do stolova za sterilizaciju 1930-ih, plinskih komora 1940-ih, a sada do tvornica pobačaja i kemijskih pobačaja.
U svijetu nakon Roea, moramo nastaviti s političkim, zagovaračkim i znanstvenim istraživanjem. Moramo razvijati model koji smo stvorili u Tepeyacu. Služiti procvatu ljudi, surađivati s plodnošću i ne tretirati našu djecu kao spolno prenosive bolesti koje treba promijeniti ili eliminirati. Konačno, moramo nastaviti mijenjati srca. Kao što sam iskusio medicinu općenito, primarni način napredovanja u mom području ginekologije je boriti se protiv sadašnje kulture laži življenjem u svjetlu istine, a ne samo pričanju o istini. Moramo biti svjedoci. Kroz Božju milost i u požrtvovnom odnosu s drugima, možemo pružiti svjetlo u tami i pokazati da put medicine prema naprijed mora biti prema njezi, liječenju i cjelovitosti.
