Pjesme sastava suvremene duhovne glazbe 'Božja pobjeda' među najizvođenijima su na susretima u životu Crkve u Hrvata. Tko ne zna za: Gospode, trebam te, Jerihonske zidine, Suhe kosti, Snagom tvog imena, Dubine, Nek pada... Sve što glazbeno čine svojim talenatima, prozlazi iz njihovog temeljnog životnog stava: molitve. Zato, više nego pjevači, priliči zvati ih moliteljima.
Donosimo svjedočanstvo Petra Buljana koje je iznio u crkvi sv. Frane u Zadru kad je taj grad krajem svibnja pohodila 'Božja pobjeda'.
Kao zajednica, imamo viziju usmjerenu prema mladim ljudima, svjedočiti živoga Boga. Kroz sve projekte koje radimo, omogućiti mladima da susretnu živoga Boga. Jedna od tih stvari je i svjedočenje. Kako stoji u sedmom poglavlju Knjige Otkrivenja: „Oni ga pobijediše Krvlju Jaganjčevom i riječi svoga svjedočanstva“. Dakle, zlo u svijetu, Sotonu, možemo pobijediti zaslugama Isusa Krista, Krvi Jaganjčevom i svojim svjedočanstvom. Prijeđimo iz defanzive u ofenzivu. Spremno svjedočimo svoju vjeru. To pokreće i oživljuje Crkvu. Ako se netko pronalazi u tim riječima, ako netko ima priliku negdje posvjedoćiti, nije, a zna da može, odvažite se na to! Gospodin mi to stavlja na srce za reći.
Rodio sam se u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Vjerujem da je moja priča slična iskustvu gotovo 80% ljudi u Crkvi. Znači, ja nemam spektakularno obraćenje. Nije mi se u životu dogodio neki ogroman pad, pa ogromni povratak. Baš zato želim vam posvjedočiti da je priča svakoga od vas bitna, jednako vrijedna. Svako obraćenje, spoznaja Boga jednako je vrijedna pred Gospodinom. Kad se obrati jedan grešnik, cijelo Nebo se raduje.
Cijeli svoj život sam u Crkvi. Cijeli život sviram, animiram duhovne obnove puno godina. Ali, prije je cijelo to vrijeme moj odnos prema vjeri i Crkvi bio institucionalan. To je bila kao jedna aktivnost koju sam obavljao, koju samo vršim. Odrastao sam zaista u dobroj obitelji. Roditelji su nas pokušali uvući dublje u vjeru koliko su mogli i koliko im je bilo dano. Vjerujem da većini naših roditelja nije bilo puno dano, jer su probali priskrbiti nam materijalno. Mislim da nas je ta generacija jako puno zadužila na tom polju. A sada je na mlađoj generaciji da bije neke druge bojeve.
Primio sam sve sakramente, svirao svoje, jedva čekao 18 godina da odem u Zagreb. Sloboda... Kada odete u neki grad, nema mame, tate, nema nikakve kontrole. Uvijek volim reći da me Gospodin prevario, da je On imao neki svoj plan, neki svoj hod sa mnom. U drugom polugodištu 4. razreda srednje škole, ne znam što se dogodilo, i to spada u onaj spektakularni dio moga obraćenja, osjetio sam snažnu žeđ prema Riječi Božjoj i da provodim više vremena u Crkvi.
Išao sam u dvije srednje škole, u Gimnaziju i u Glazbenu školu, navečer sam imao zbor. Imao sam sat vremena slobodno između pohađanja tih dviju škola. Umjesto boraviti u kafiću ili negdje, ja sam iznenada osjetio snažan poriv da vrijeme provodim u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku, odakle sam rodom. Nemam pojma što se dogodilo. Počeo sam se ispovijedati i čitati Sveto Pismo vrlo redovito, prisustvovati svetoj misi. Moj pogled na vjeru i prema Crkvi potpuno se promijenio. Roditelji za to nisu znali. Da su znali, čak mislim da bi me proglasili radikalom ili fanatikom, iako su se trudili da budemo dobri kršćani i vjernici, uzorni građani.
Od tada do dolaska na fakultet, Gospodin me postepeno gradio. Kao da mi je non-stop davao neke bombone i zvao me k sebi brže, bliže, sve bliže i bliže. I moj hod prema Njemu krenuo je biti ubrzan. Kulminacija se dogodila kad sam došao u Zagreb. Umjesto očekivane slobode, dogodilo se to da sam završio u jednom društvu koje je izrazito bilo u fazi svoga obraćenja. Vidio sam nove obraćenike.
Božjom zaslugom, ali osobito Romane Bilaver i moje sada supruge Ane, tada smo prohodali, pozvali su me na jedan susret zajednice 'Božja pobjeda'. Uopće nisam znao što je to. Sjećam se da su putem među sobom komentirali: 'Jesi ti njemu uopće rekla gdje ide?'. Ja sam se pitao, 'Pa di ja to idem?'.
U hodu do tamo shvatio sam da se radi o zajednici mladih ljudi koji malo intenzivnije mole Boga, sve je nešto intenzivnije. Ušao sam dolje u taj prostor. Nikad u životu nisam vidio toliko mladih ljudi koji su radosni, kojima u pogledu vidiš da su usmjereni na Gospodina, da je Gospodin središte njihovog života u svemu što rade. Mene je osvojila ta silina koju sam osjetio tada. Samo što sam ušao u taj prostor, osjetio sam: 'Ovi ljudi imaju nešto što ja nemam (dosad). Ja to hoću!'.
Malo pomalo, počeo sam dolaziti na susrete te zajednice koja je tada imala između 30 i 40 članova. Shvatio sam da me Gospodin pripremao s glađu za sobom koju mi je davao, do trenutka kad sam došao u zajednicu. Kad sam došao u zajednicu, otkrio sam posve novi svijet, i duhovnosti . Iskustvo koje želite imati, a nikad ga niste imali, Bog mi ga je tada dao: iskustvo Njegove blizine, Njegove ljubavi i Njegove ljubavi među sobom, u tom zajedništvu.
Želim istaknuti da je u mom obraćenju Gospodin odigrao veliku ulogu kroz postepenost. Zato, nemojte se bojati ako mislite da vam se u životu ništa ne događa, a sve revno vršite. Tražite Gospodina za još više ljubavi, da vam otkrije svoje lice, svoje srce, da vam priđe. I da vam pošalje ljude koji će vas dovesti na put koji On želi.
Tako sam ja došao do zajednice. U snazi zajedništva nastavio sam svoj hod u vjeri. Počeo sam dolaziti na studentske kateheze don Damira Stojića. Promijenio sam svoj odnos prema čistoći, odmah sam krenuo živjeti predbračnu čistoću sa svojom djevojkom. Oboje smo, hvala Bogu, čisti ušli u brak. Samo zato što je sve to Gospodin postepeno radio.
Hod u vjeri mora biti postepen. Inače, događaju se i fantastična, spektakularna oslobođenja, instant, ali u pravilu, 80 % ljudi ima sličnu priču poput moje. Nemojte se bojati! Vaša priča je u Božjim rukama. Bog još uvijek vlada, nikad nije otišao s trona. I On vodi vaš život! Kao što je vodio moj život. Ja tek sad, retrogradno, samo vidim te prste koje je Bog imao, male, u mom životu, da bi me doveo dovde gdje sam sada.
Svjedočanstvo ima svoje sezone, svoja razdoblja. Osjećam da Gospodin još radi na meni, da ima još puno za napraviti. Pozvao bih sve da budete vjerni. Ako mislite da se ništa ne događa, ako tražite Boga, budite sigurni da će vas Bog dovesti u situaciju da ga susretnete. On želi više susret s nama, nego mi sami.
Kad sam došao u zajednicu 'Božja pobjeda', u njoj je bilo jako malo ljudi. Bilo mi je zanimljivo gledati kako se događa buđenje u toj zajednici. Ako netko od vas osjeća poziv da želi imati dublji odnos s Bogom, moliti, okupite se. Osobito ako to postoji među mladima.
U Svetom Pismu stoji, kad je Elizej došao i vidio veliku neprijateljsku vojsku, vidjevši tu vojsku, njegov pomoćnik je rekao: 'Gospodaru, propast ćemo. Pogledajte koliko je njih'. On je rekao: 'Gospodine, otvori mu oči'. Gospodin je tada otvorio oči tom dječaku, da vidi ognjena kola i silnu Božju vojsku. Znači, niste sami. Gospodin može s malom grupom ljudi puno učiniti. U svakom gradu, kao što je napravio i u našoj zajednici.
Također, drugi primjer. U Knjizi sudaca spominje se Gideon koji je ratovao protiv Midjanaca. Ima vojsku od 100 000 ljudi ispred sebe i mora ih poraziti. Gospodinu je bilo dovoljno 300 ljudi, da porazi 100 000. 'Ne bojte se, stado malo', kaže Gospodin. Zato potičem mlade da se odvaže ući u zajednicu, u kućne molitvene grupe, da se odvaže tražiti Gospodina u zajedništvu. Meni je to bio ključan korak u mom obraćenju. Da kažem: 'Ja želim to što oni imaju. Ja želim taakv odnos s Bogom, kakav oni imaju'. Vjerujem da će Vas Gospodin iznenaditi.
Isus je Emanuel, Bog s nama. To je obećanje kroz Pismo i proroke toliko puta objavljeno. Ostao je s nama po Duhu Svetome. Snagom Duha Svetoga neka spadnu svi okovi, neka izađu svi sužnji, svi zatvoreni. Isus je rekao da je došao proglasiti slobodu, izvesti sužnje na slobodu.
Isus je naš osloboditelj, iscjelitelj. Hvala mu na Njegovoj prisutnosti po Duhu Svetome. Hvala Bogu Ocu što pokazuje svoje srce, što možemo kušati njegovo srce. Hvala Duhu Svetom što nam otvara vrata, da možemo ući u dvore Gospodinove, susresti se s njim lice u lice. Bez srama, bez straha, oslobođeni, u autoritetu Djece Božje.
Pripremila Ines Grbić
