Svjedočanstvo Marije Pije Piacioni je pomalo neobično, ali s puno jasnih dokaza o njenom ozdravljenju. «Dok sam hodala osjetila sam kao da mi netko dodiruje leđa i noga me više nije boljela. Mislim: tko me je dotaknuo? Okrenem se i ne vidim nikoga, cesta je bila prazna».
Njezine riječi
Nalazimo se u novoj četvrti Colle San Rocco, red nanizanih kuća, u predgrađu Marca, u Montottoneu. Tih prvih dana svibnja prije dvije godine, zahvaćena teškom neizlječivom bolešću, teško je hodala uz pomoć ortoze i ortopedskog štapa. Željela je doći do zelene livade koja se nalazila na udaljenosti od sedamdesetak metara od kuće. No najednom se dogodilo nešto neobično i neočekivano. «Primijetila sam, kad sam se okrenula, da me noga ne boli: osjetila sam neopisivu toplinu i trnce kao da mi je slaba električna struja prošla tijelom. Trajalo je nekoliko sekundi, jedva da sam stigla promisliti: okrenula sam se i sve je bilo gotovo!». Nastavlja priču: «Tada sam uzela svoj ortopedski štap za hodanje, stavila ga pod ruku i otišla sam hodajući put kuće, bez pridržavanja, po prvi puta nakon mnogo godina. Plakala sam i smijala se od sreće i govorila: “Gospodine, velik si!”. Nije bilo nikoga, osjećala sam da sam sama s Isusom. Po ulasku u kuću kružila sam oko stola i širila ruke, bez da sam se za išta pridržavala. Mogla sam ići i brzim korakom. Ponovno sam počela živjeti».
Neizlječiva bolest
10. je svibnja 2012.. U mjesecu smo posvećenom Gospi. Gospođa Maria Pia, 62 godine, vratila se dan prije iz Međugorja. Hodočašće ispunjeno nadom. Udovica s jednim djetetom, 24 godine vodi borbu s ovom opakom bolešću, u većini slučajeva neizlječivom: mijelitisom, upalom leđne moždine koja te svakim danom vodi do progresivne paralize zglobova, a godinu za godinom ti ograničava kretanje, prisiljavajući te na korištenje štaka ili drugih pomagala. Kada je pred njom već bila neminovna perspektiva života osobe s invaliditetom, s minimalnom pokretljivošću («Ova patologija je neizlječiva, pogoršat će se i dovesti vas do invalidskih kolica, nažalost nema lijeka», bila je njezina dijagnoza), gospođa Pacioni pridružila se hodočasnicima na putu u Međugorje.Po povratku iz gradića u Hercegovini, gdje su 1981. započela najdulja marijanska ukazanja u povijesti, ponovno je počela samostalno hodati i nestala je svaka bol. Njezina priča jedna je od najdirljivijih priča sabranih u knjizi “Raggi di luce“, Paola Brosija, koja će izaći narednih dana, a koju vam ekskluzivno donosimo.
«Zagrlili smo se u suzama»
Vratimo se na dan “čuda”. Maria Pia odlučila je ne reći ništa sinu Piergiorgiu, poslovnom savjetniku. Želi ga iznenaditi pa tako, kada se vrati kući na ručak, dočeka ga u sobi, na nogama. «Vidio me sa suzama u očima na nogama i bez štapa. Ništa nije rekao, zagrlio me i tako zagrljeni smo plakali». U euforiji zbog ozdravljenja, gospođa Pacioni počinje ići gore dolje po stepenicama, poput djevojčice, pred iznenađenim i zabrinutim sinom, koji joj viče: «Mama, nemoj pretjerivati… Zaboga prestani, što radiš?». Reći će: «Prisustvovati uživo ovom prizoru bilo je nevjerojatno. Jedno je vidjeti na televiziji veliko čudo, a drugo je prisustvovati mu uživo kod kuće s vlastitom majkom. Bio sam sretan, no istovremeno i u strahu da mama ne padne i da sve ne stane na tome».
Sa sjajem u očima
Nije sve stalo na tome. Maria Pia Pacioni prihvatila je ponovno otići do doktora Francesca Logulla, istaknutog neurologa, istog onog koji joj je bio dijagnosticirao težak i neizlječiv mijelitis. Maria Pia se 14. lipnja 2013. sastala s liječnikom na odjelu za neurologiju bolnice u Anconi. Logullo je istinski dirnut i oči su mu suzne kada vidi Mariju Piju koja hoda brzo i bez ikakvih bolova, bez ortopedskog štapa i ortoze te bez prsluka koji joj je stezao prsni koš.
Neuobičajena ispovijed
Nakon detaljnog pregleda, doktor upisuje u zdravstveni karton da je «neurološko ispitivanje normalno», odstupajući tako u potpunosti od onoga što je prethodno ustanovljeno. Čuda u čudu. Dok je Maria Pia u Međugorju ništa se ne događa; ozdravit će po povratku. No ondje se javljaju prvi znakovi. Tijekom iznimno napornih uspona na brda Križevac i Podbrdo, gdje su joj pomagali pri penjanju, osjetila je jak miris ruža, iako ondje ne raste to cvijeće. No najveći znak pristigao je kada je odlučila otići na ispovijed u župu Svetog Jakova. «Ušla sam u ispovjedaonicu i svećenik me upitao: “Odakle si?” ». Odgovor: «Iz Italije». Svećenik nastavlja: «Iz koje regije?». A ona: «Dolazim iz Marca, iz seoceta u provinciji Ascoli». Maria Pia to je rekla zato što je provincija Fermo nova i svima nepoznata. No ispovjednik odgovara: «Ti dolaziš iz Ferma!». Gospođa Pacioni iznenađena je i bez riječi. Misli: «Kako to zna?». Toliko je bila iznenađena da joj nije ni palo napamet pitati ga kako je moguće da zna sve te pojedinosti. Svećenik ima pedesetak godina, rijetku bradicu i plave duboke oči. «Htjela sam ispovjediti sve svoje grijehe, no on mi nije dao vremena i, gledajući me, rekao je, položivši mi ruku na glavu: “Kćeri moja, primila si Milost!” ».
lafedecattolicacristiana.blogspot.hr/Prijevod:medjugorje-info.com
