- Biti svećenik je ujedno lijepo i teško. Općenito je teško davati život za druge, a ljudi to od svećenika očekuju. Ljudi smo i nekada dođemo u situaciju kada više ne možemo, ne može dati ono što ljudi očekuju i zatim se javlja težina. Ljudski problemi i ljudska stvarnost nas opterete. U nama žele vidjeti Boga, nekada možemo to učiniti, nekada ne možemo jer smo i mi ljudi. Ali Bog radi kroz nas tako da nas odmori i daje nam snage za dalje, rekao je don Roko za vijesti.hr.
U ranom djetinjstvu suočio se s gubitkom bliske osobe
Kao dijete je živio s roditeljima, bakom, djedom, tetom i dva strica. Jedan stric, koji mu je bio poput oca, se u dobi od 24 godine razbolio i ubrzo preminuo. Trauma koja mu se dogodila u tom trenutku je bila prevelika za njega, nije se znao nositi s njom, kaže, a nije ni tražio pomoć. Ulazio je u život pun straha i neznanja, nije imao odgovor na mnoga pitanja, a već i tada nije bio dobro, što drugi nisu primijetili. U školi se priklanjao društvu koje je bilo "priznatije", no baš takvi često, kaže, rade probleme.
Na utakmice Hajduka je počeo ići još kao dijete. U to vrijeme s ocem i stricem, a poslije, u prvom razredu srednje škole, i samostalno.
- Tražio sam sigurnost, htio sam pripadati negdje. Još u sedmom razredu mi je dijagnosticiran opsesivno-kompulzivni poremećaj. Sva ta bol i svi problemi koji su me mučili su rezultirali time da psihički potpuno potonem. Osim toga, djelomični sam daltonist tako da nisam mogao odabrati bilo koju srednju školu. Kamo god bih krenuo, život bi me udario i vratio natrag, ispričao je.
U jednom trenutku roditelji više nisu znali što da rade. Situacija je izmaknula kontroli, a Roko je bio, kako bi mnogi rekli, problematičan. Otac ga je tada zaključao u kuću jer je mislio da će tako riješiti probleme, no Roko je razbio vrata i uspio pobjeći. Ta vrata su i danas razbijena, Rokov otac ih je odlučio tako ostaviti kako bi mu ostavio podsjetnik na to kakav je nekada bio.
Počekom srednje škole počeo je konzumirati drogu
Kada je upisao prvi razred srednje škole, probao je marihuanu. Sve je počelo kao eksperimentiranje, no zatim je postalo ozbiljan problem. Najgore je bilo, kaže, kada se počeo drogirati sam. Tada je shvatio da to nije igra, već ovisnost.
U dobi od 18 godina, kada je već završio srednju školu, dobio je temperaturu. Nakon dva dana je završio u bolnici. Uspostavilo se da boluje od maligne bolesti - Hodgkinov limfom. Liječenje je trajalo sedam mjeseci, a nakon toga je počeo živjeti još gorim načinom života.
- Tada sam shvatio koliko smo krhki, da ne možemo računati na budućnost, pa sam počeo živjeti iz dana u dan, a to je vuklo loše stvari, prisjetio se.
Jedan susret na zajednici promijenio mu je život
U tom mračnom razdoblju obilježenom ovisnošću, Roko je bio depresivan i gotovo uvijek pod utjecajem alkohola ili droge. Čak ni njegovi prijatelji nisu znali kako da mu pomognu. Međutim, jedan je prijatelj nagovorio Roka da otiđu u crkvu.
Roko ga je poslušao, odlazio je na zajednice, ali tada nije osjetio promjenu. Ona se dogodila nakon nekoliko tjedana, na jednom od susreta zajednice.
- Očito je Bogu trebalo vremena da me slomi u jednom trenutku, da mi pokaže istinu o meni. To se dogodilo na susretu zajednice. Tada sam odlučio da više neću ništa uzimati i tako je bilo. Kada sam se vratio kući, odlučio sam sve eliminirati. Počeo sam čitati Bibliju, bio sam oduševljen njome. U društvu sam postao nitko i ništa, ali spoznao sam Boga, rekao je.
Danas don Roko radi s raznim ljudima koji su se našli u velikim životnim problemima; ovisnicima, kockarima, pa čak i zatvorenicima.
- Sve problema na koje naiđem sada rješavam s Bogom. Nakon ludila od dana, najdraže mi je otići sam u katedralu, plakati Bogu, donositi mu svoje i tuđe probleme koje on riješi, zaključio je don Roko.
