U Njemačku je otišla kao petogodišnja djevojčica s roditeljima i bratom zbog nogometne karijere svojega oca. Njezina je jedina želja kako bi ljudi vidjeli da je sretna. Bila je ateistkinja u teoriji i praksi. Sport je bio njezin život. Kao polaznica sportskoga interneta u Njemačkoj jedne noći, uoči važne košarkaške utakmice, nije mogla zaspati. I posegnula je prema gomili knjiga svoje cimerice. Prvo što je dohvatila, bila je Biblija, a prvo što je otvorila bio je Isusov govor na gori – Mt 5: "Blaženi oni čista srca, oni će Boga gledati!"
Čitave noći čitala je o Isusu. Oduševili su je njegova djela i riječi. Na utakmici poslije, kada su njezine protivnice bile grube prema njoj, sjetila se Isusove napomene o pružanju dugoga obraza, te se svojoj protivnici samo ljubazno na-smijala ne uzvrativši joj udarac. I odlično se osjećala. Tako je krenuo njezin novi život. „Ja nisam Boga tražila, On je pronašao mene!“ – rekla nam je s osmijehom na licu. I još je dodala: „Zamislite što bi bilo od mene da sam slučajno otvorila poglavlje o Sodomi i Gomori. Ali Bog je želio da otvorim upravo Isusove riječi na gori.“
Sakrament kršenja primila je s dvadeset godina. Prije toga javila se svećeniku i priznala svoje otkriće Biblije i iskustvo Boga… Želja je živjeti novim životom… „Put u samostan otvorile su joj riječi sv. Vinka Paulskoga: 'Vaša klauzura – to su gradske ulice; vaša kapela – to je župna crkva; vaša ćelija – to je unajmljeni stan!'“
Priznaje: „Živjeti u samostanu za mene je bilo predivno. Željela sam živjeti za Isusa i ništa mi nije bio problem!“
Rad s djecom i mladima ju je ispunjavao. „Ja sam zaljubljena u Boga!“ – tako je govorila svakoga dana. A onda ju je kamera novinarske ekipe uhvatila u takvoj aktivnosti. I postala je popularna redovnica na skateboardu.
Znala je govoriti: „U potpunosti se posvetiti nečemu i u svemu tražiti i naći Boga!“
Nakon što je božićnu noć 1993. provela u razgovoru s jednim nesretnim mladićem, umjesto u toplom samostanu, postala je sigurna u poticaj koji ju je stalno pratio: izaći van i početi nešto novo. Tako je nastala Zajednica Isusove braće i sestara u Pegnitzu kraj Nürnberga.
Osnovno je poslanje: „Graditi Crkvu – sve raditi s tom nakanom. Biti prijatelj svakome čovjeku i tražiti Boga u svemu. To može biti u kući, školi, hotelu, na ulici, u telefonskom pozivu. To se može dogoditi svakoga dana po stotinu puta Bog neprestano govori, a na nama je da ga nađemo.“ Zajednica broji četiri redovnice, jednoga svećenika, jednu obitelj, stotinu ljudi, jednoga svećenika, jednu obitelj, stotinu ljudi prijatelja i brojne podupiratelje uživo i online.
Sestra je vrlo aktivna. Prosječno godišnje ima više od 150 predavanja… posjećuje brojne tribine i konferencije…
Sestra Tereza smatra da svaki čovjek traži nekoga tko će ga ljubiti: „To traženje bit će cijeloga života. Mi koji poznajemo Boga, tu ljubav moramo darovati, zanimati se za ljude, vidjeti njihove probleme i reći im da su nam najvaž-niji u ovom trenutku. Mi moramo ljubiti ljude - autentično!... Moramo se promijeniti i približiti se se djeci, mladima, obiteljima – više praštati, više ljubiti! Moramo poštivati svaki život i strpljivo ga voditi prema Bogu!“
Osim što piše knjige, mjuzikle, voli kuhanje i bavi se crtanjem. Još dodaje da ne voli spavati, ali ujutro joj je teško ustati. Ne voli spavati jer želi živjeti i neko dobro učiniti. (usp. Tanja Popec: Kad radost postane poslanje - Veritas, veljača, 2015.)
