No, ovih dana stiže nam jedno veliko svjedočanstvo koje nas treba podsjetiti da je Bog uvijek s nama. Osobito je milosno ovo čitati u ovoj devetnici pred sam blagdan Božjeg milosrđa prvu nedjelju poslije Uskrsa, kad je Isus upravo po ispovijedi obećao silna čuda milosrđa za sve one ljude koji pristupe tom neiscrpnom izvoru.
Ime mu je Robert Valdec. Riječ je o vrsnom piscu i novinaru, javnosti poznatijem po nekadašnjoj emisiji ‘Istraga’ i po brojnim nadahnjujućim pričama, a koje često donosi iz ratom obavijenih zemalja na jedan, samo njemu svojstven način, kroz priče, suze, smijeh, te neobične, misteriozne događaje koji rijetko koga ostavljaju ravnodušnim.
No, Robert Valdec nije, kako sam kaže, konvencionalan vjernik, a koliko Bog ljubi i traži baš takve nekonvencionalne, otkriva Valdec svojim svjedočanstvom u kolumni za 7Dnevno, a koju vas potičemo pročitati.
Naime, Valdec se osvjedočio u snagu ispovijedi pa između ostalog piše o čudesnom ozdravljenju kojeg je doživio prošle godine na Veliki petak.
“…Prije nešto više od godinu dana dijagnosticirana mi je “zloćudna tvorba”, što je “politički korektan” izraz za smrtonosni karcinom. Zakazana mi je i operacija, nakon nje kemoterapije… No primio sam sve prilično mirno, bez histerije, straha, panike. Stoički. Neka bude što biti mora. Doduše, malo me zamutilo dok je liječnik ispisivao popis predoperativnih pretraga koje moram obaviti prije hospitalizacije. Takav zbunjen, s tim papirima u ruci, izašao sam iz ordinacije u sklopu KB-a Sestre milosrdnice u Zagrebu pomalo dezorijentirano i nakon par koraka zaustavio se da zapalim cigaretu. I shvatio da stojim pred vratima rodilišta. Rodilišta u kojem sam se rodio.
“Dakle, to je to. Tu je počelo, tu će i završiti”, zaključio sam gledajući prozore na katovima kroz koje je nekada davno zacijelo gledala moja pokojna majka dok sam ja spavao u kolijevci rodilišta. Negdje iza njih u sobi čitala je Remarqea, “Tri ratna druga”, knjigu po čijem sam glavnom liku naposljetku dobio i ime.
Pohitao na ispovijed
Obavio sam odmah u istoj bolnici i prvu pretragu, pa, ni sam ne shvaćajući zašto, nazvao svog dragog prijatelja, svećenika Matiju, koji je u to vrijeme služio u jednoj župi pokraj Zagreba, netom nakon zaređenja, mlade mise koju sam i ja godinu dana ranije proslavio u njegovu rodnom Loboru.
“Bok, Matija! Jesi u gužvi? Došao bih se ispovjediti. Ali samo kod tebe, ne vjerujem baš nikom drugom”, istresao sam iz sebe. Pristao je, naravno.
Nisam uzoriti vjernik, no takva je bila prilika. Preduskrsno vrijeme, papir s pesimističnom dijagnozom u ruci koja mi nije obećavala da ću dočekati i sljedeći Uskrs. Ne odlazim na mise, ispovijedi, pričesti, ne držim se strogih pravila, griješim, i to i mišlju i djelom i propustom. No, pomislih, možda je došao trenutak da to istresem iz sebe.
Našao sam se s Matijom u njegovu selu, otišli smo u seosku gostionicu, gdje sam mu ispričao zašto sam došao. I zamolio ga da mu se ne ispovijedam u ispovjedaonici. Nisam baš konvencionalan. Mogu se, ako mi dođe, Bogu pomoliti i u katoličkoj i u pravoslavnoj i u armenskoj i u koptskoj crkvi, pa i u džamiji.
I nakon svega, nakon razgovora s njim i ispovijedi, otišao sam kući spokojan, pomiren. I zadovoljan što mi nije, sigurno “preko veze”, dao preveliku pokoru. Odradio sam je vozeći se kući.
I drugi dan nastavio s predoperativnim pretragama, ne govoreći nikomu ništa. I na Veliki petak, već sam pakirao stvari za bolnicu, zazvonio mi je mobitel. Prijateljica iz jedne dijagnostičke klinike: “Roberte! Nemaš rak! Već sam javila ovima na odjel. Samo u utorak dođi na pregled! Potvrdilo je troje kolega specijalista!”, veselo me obavijestila.
Radosna vijest
Veliki petak! Velika vijest. Za mene.
Ovog Velikog petka otišao sam ujutro u naše svetište Mariju Bistricu, proći cijelim Križnim putem i zahvaliti Isusu. Bilo je rano, tako da sam, penjući se na simboličnu Golgotu, bio sam samcat.
Jesu li oni prvi nalazi bili pogrešni? Ili…, neprestano sam se pitao, spuštajući se dolje.
S tim mislima u auto, pa nakon toga k Matiji, koji je sada župnik u župi Petrovina pokraj Krašića. Sastali smo se u Krašiću kod njegova kolege i prijatelja, župnika Ivana Vučaka u župi Krašić, gdje je svoje posljednje godine života, od 1951. do 1966. proveo u molitvi i blaženi Alojzije Stepinac.
Opet sam se ispovjedio svom Matiji. Ovog puta prošla je samo jedna godina pa je trajalo kraće i bilo manje šokantno. Potom smo skupa sva trojica sjela za stol i počeo je razgovor o Velikom petku… >>>>na dnevno.hr pročitajte cijelo svjedočanstvo.
