Na trosjed sam odložila torbu, fascikle s testovima i novine. Uzela sam pismo, pročitala tko mi piše, pogledala pečat mjesta odakle je poslano i izvadila pismo, a kovertu dala sestri da izreže markicu. Pogledala sam pismo površno, jer mi ni ime, ni rukopis kojim je napisano nisu mi bili poznati. Uz to, nikoga nisam poznavala u gradiću iz kojeg je poslano. Poslije sam ga pažljivo pročitala i ostala šokirana. Neka mlada djevojka, čije mi ime nije ništa govorilo, piše: “ Draga Ana, sigurno me se sjećate. Bile smo zajedno na hodočašću mladih iz Solina u Sinj.
Pješačile smo. Hodale smo zajedno, molile i pričale o Gospi Sinjskoj. Sigurno me se sjećate. Imam dugu crnu kosu. Na sebi sam imala farmerice i žutu majicu. Sad mi je Vaša pomoć hitno poterbna. Molim Vas, dozvolite da stanujem kod Vas. Trudna sam, a roditeljima ne smijem ništa reći. Tata ima visok šećer i bolesno srce i ovo bi ga dotuklo, majka se boji za njega, a mladić me ne želi oženiti, jer je iz vrlo bogate obitelji i svi ga uvjeravaju da sam s njim samo zato što je on bogat, što nije točno. Moja je obitelj dobra i skladna, premda puno siromašnija.
Ako njegovi saznaju da sam trudna, optužit će me da sam namjerno zatrudnjela da ga tako prisilim na brak. Ja to nikako ne želim. Ja njega iskreno volim, a ostala sam trudna slučajno, nakon diskača. Nemam drugog izbora, molim Vas, pomozite mi! Ne radim, roditelji su siromašni, poludjet će kad čuju da sam trudna, jer sam vjernica i svake nedjelje idem na Misu“…Dalje me više ništa nije zanimalo. Odložila sam pismo, otišla na Misu i na putu do crkve u mislima analizirala tu „vjernicu“! Moš’ mislit „velike vjernice“, u sebi sam komentirala.
Poslije ponoći, i tko zna nakon koliko pića, sve su kočnice popustile – i ostala je trudna! Tek tako, dok trepneš; malo alkohola i – već si trudna! A onda – molim Vas pomozite mi, ne znam što ću! Pa zašto nisi prije nego si išla u „diskač“ o tome razmišljala? A znala si da ti je tata bolestan i da ima slabo srce! Zašto tada na to nisi mislila? Uz to, ja se nje uopće ne sjećam! Hodočastili smo noću, i nikako se ne sjećam ni njezine duge crne kose, ni žute majice. Koliko je samo lijepih djevojaka s dugom kosom bilo na hodočašću?! Misli osude, ljutnje i neke moralne nadmoćnosti. Pa i ja sam bila mlada i mogla sam ići u „diskač“, ali nisam – ja sam radije išla na Misu i poslije toga ravno kući…
Duša mi se nadimala ohološću, samodopadnošću i bešćutnošću. Nakon sv. Pričesti cijeli slučaj gledala sam Isusovim i Marijinim očima. U savijesti je odzvanjalo: „Što god ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili!“ Mlada majka i njezino nerođeno dijete zaista su bili jedno od onih najmanjih o kojima govore Evanđelja. Da je primim u svoj dom – nikako nisam mogla. To je odmah otpalo. Postojale su druge mogućnosti…Što bi bilo najbolje? Zamolila sam tetu Elzu, mudru ženu i duhovnu majku brojne djece, da sa mnom razmotri cijeli slučaj.
Trudna djevojka je neće sablazniti! Primila me je srdačno, a kako smo imali malo vremena, jer sam se žurila u školu, rekla je samo: “Duh Sveti me nadahnuo! Djevojka, sad kad je majka, mora o tome razgovarati najprije sa svojom majkom. Njezina majka ima pravo znati što joj se događa. Ona će je razumjeti!“ Za daljne detalje nije bilo vremena. Morala sam stići na autobus. Cijelim putem – u autobusu, za vrijeme odmora, poslije nastave, razmišljala sam – kako joj pomoći…Sjetila sam se…Pisat ću Caritasu u Zagrebu da je prime, a njoj ću pisati pisma ohrabrenja, utjehe, duhovnih putokaza i moliti se Majci Isusovoj, Gospi Sinjskoj da bude uz nju sad, kad je tako sama, sama sa svojim nerođenim djetetom.
Jadnica je tako duhovno i emocionalno zbrkana, na rubu je očaja, i sotona ju sigurno nagovara na jedno, kratko, jasno i konačno rješenje: Pobačaj! Isti dan sam joj pisala, i upravo sam to naglasila: “Molit ću za tebe da ti Gospa Sinjska izmoli snagu i da se duhovno otvoriš svojoj majci i povjeriš joj se s pouzdanjem.“ I tako je počelo…Iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, dopisivale smo se, a meni su se tijekom pisanja otvarali neočekivano lijepi obzori metafizičke ljepote braka o kojima nikada ranije nisam razmišljala.. Shvatila sam da Bog, kao Zaručnik iz „Pjesme nad pjesmama“ voli, traži, i kad je nađe, nježno miluje i uživa u ljepoti svoje Zaručnice, koja je Crkva, ali i svaka ljudska duša, i svaka obitelj. Bog s posebnom nježnošću promatra dušu i sićušno, a ipak predragocjeno tijelo nerođenog djeteta koje, ma kako je začeto – nije začeto bez Njegova pristanka, i bez Njegove ljubavi. Shvatila sam svu raskoš ljepote materinstva i očinstva, te Božjeg očinstva, kojemu i sama dugujem ne samo život, nego zaista – lijep život. Njena pisma su mi, s druge strane, postupno otvarala plemenitu majčinsku dušu mlade djevojke, koja je svakim danom svoje trudnoće postajala sve svjesnija i svoga stanja i svoga zvanja, kao i svoje odgovornosti spram dara i blagoslova materinstva, unatoč teškim iskušenjima kroz koje je prolazila. Razgovarala je sa svojom majkom, sa svojom obitelji i odlučila je otići u Caritasov dom za mlade, neudane majke u Zagrebu.
Njena pisma iz Zagreba bila su vrlo dirljiva. Vidjelo se – to je njezino dijete bivalo sve voljenije i sve radosnije očekivano, premda je morala pretrpjeti brojna poniženja i teškoće svake vrste. Savjetovala sam ju da svakako kaže mladiću – ocu djeteta da je već otac, da ga ne optužuje, već moli za njega, da i on shvati i prihvati svoje očinstvo u svjetlu očinstva Oca Nebeskog, o kojem nam, s nježnošću, govori Isus. Božje očinstvo je tako nešto uzvišeno da je je jedina molitva koju nas je Isus osobno naučio moliti, upućena upravo Bogu Ocu. Možemo zamisliti kako je sjalo Njegovo lice dok je svoje apostole učio moliti: “Oče naš, koji jesi na nebesima…“ Bog Otac tako ljubi i oca ovog nerođenog djeteta, da mu je povjerio dio svoga božasnkog identiteta: on je otac, i može biti sa svojim djetetom, može prihvatiti svoga sina ili svoju kći i tako beskrajno obogatiti i svoj život, i nastaviti hod svoje i Božje obitelji u novoj generaciji.
Njemu je povjerena još jedna grana na obiteljskom stablu… Malo po malo, kako se približavao dan porođaja, život mlade majke postajao je sve ljepši, pun neočekivanih, romantičnih obrata: sestre njezina mladića su je prihvatile, bile su ganute kad su shvatile što je sve bila spremna pretrpjeti za svoje dijete, i posjećivale su je u Zagrebu; srce mladog oca bilo je duboko dirnuto ljubavlju djevojke i odlučnosti da se sama brine za njegovo dijete, tako da ju je i on posjećivao, pomirio se s njom i prihvatio dijete.. Sve je, kao u „ljubićima“ išlo prema sretnom završetku. Kad sam na Božić došla iz škole, čekalo me je iznenađenje. U poštanskom sandučiću bilo je pismo koje je poštar toga dana ubacio.
Bilo je to u vrijeme kad je Božić bio običan radni dan, djeca i nastavnici su imali normalnu nastavu, ali je srce i nastavnika vjernika i učenika bilo puno ljubavi, radosti i dobrote. U razredima je vladalo posebno ozračje, premda nikakvih vanjskih oznaka Božića nije bilo ni u školi, ni u javnom životu. Zajedništvo radosti vjernika se spontano stvaralo pjevajući tijekom Mise prelijepe hrvatske božićne pjesme. Pismo koje sam u sandučiću našla na Božić me iznenadilo, jer sam mislila da sam sve božićne čestitke već dobila, ali i obradovalo. Po rukopisu sam znala tko mi piše…
Otvorila sam ga, a iz koverte je ispala fotografija: prelijepa mlada majka duge crne kose na ramenima s djetešcem u naručju. Tekst na poleđini je bio vrlo kratak: “Sretan Božić žele Vam mali Jerko i njegova mama!“ Bila je to moja suputnica, sumoliteljica na hodočašću Gospi Sinjskoj, koja je tijekom cijele trudnoće, neplanirane, u početku neželjene, ali sad ostvarene rođenjem sinčića, sa Svetom Obitelji u svojoj duši i srcu stvarala lijepi, topli dom za svoje dijete. Dječaćić prekrasnih crnih očiju i crne kose, sad me je, naslonovši lice na obraz svoje lijepe mame, milo gledao. Prizor – dirljiv do suza. Poljubila sam mladu majku i njezino djetešce na fotografiji i tiho, sabrano, zapjevala sa suzama zahvalnicama u očima, meni najdražu božićnu pjesmu: “Djetešce nam se rodilo!“ Bio je to najljepši božićni dar koji sam ikada dobila.
