Mnogi se čude kad čuju da netko u današnje vrijeme ide u samostan jer misle da je to stvar prošlosti. Što me ipak potaklo na takvu odluku? Do svoje 21. godine živjela sam u Pazinu i bila član Katoličke udruge mladih Istre (KUMI). KUMI su mi bili velika podrška jer su me obasipali svojom molitvom i bodrili na putu odabira životnog poziva. Nikad nisam razmišljala, a još manje htjela biti časna sestra. Oduvijek sam bila zaljubljive prirode. Htjela sam imati brojnu obitelj. No, promatrajući svoj dosadašnji život, prepoznajem znakove koji su upućivali na nešto drugo, na redovnički život, a kojih smisao i cilj tada nisam znala prepoznati, iako sam ih u svojoj nutrini intenzivno osjećala. Bilo je to "nešto" što me kočilo, osjećaj neispunjenosti, glas koji mi je u srcu šapćući vikao da moja duša treba nešto više - treba Boga, ali na osobniji način.
Sve je započelo posljednjim zaljubljivanjem koje je bilo presudno. Više nisam bila sigurna u vlastite osjećaje i često sam bila ispunjena nezadovoljstvom. Stoga sam žarko molila Isusa da mi progovori. I progovorio mi je u svojoj Riječi. Shvatila sam da sam se grčevito uhvatila za svoje želje, koje Gospodinu očito "nisu bile po volji". To me dovelo do spoznaje da sam u životu sve pokušavala graditi vlastitim snagama. Budući da čvrstih temelja nije bilo, moje su se "kule od karata" srušile i trenutku. Tada sam kao nikada prije, osjećala težinu tih ruševina i krhkost svoje bijede. Toga sam dana na klanjanju u Međugorju svoj život predala Bogu vapijući: "Uzmi sve od mene, samo Ti budi u mom srcu!" Bilo je to 2001. godine i otada je Isus počeo dublje zahvaćati u moj život i srce te ga mijenjati oslobađajući me raznih navezanosti. No, grčevita borba za i protiv Božjeg poziva potrajala je još punu godinu. Ipak je Bog pobijedio i ponovno mi progovorio sljedećim riječima: "Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom Njegovom pozvani" (Rim 8, 28). No, s obzirom na moju narav uvijek je postojalo ono: "A što ako…?", stoga sam molila Gospodina da mi još jednom, ali ovoga puta konkretno, progovori.
Evo Njegova odgovora: "Zaručit ću te sebi dovijeka: zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi, zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu" (Hoš 2, 21-22). Tada sam donijela odluku da ću ustrajati i počela sam moliti na tu nakanu. Izvor iz kojega crpim snagu je Bog sam. Dogodi se da se ponekad bojim, ali radije te strahove predam Bogu, koji sve izvodi na dobro. Bogu ništa nije nemoguće i to je ono što me najviše veseli. Postalo mi je jasno da je odaziv na poziv i život u tom istom pozivu daleko od zanosa; to je prvenstveno odluka. Odluka da ću unatoč kušnjama, nejasnoćama… ustrajati do kraja. Sada mi je jasnija i istinitost rečenice: "Vjera je iskorak u nepoznato". Kao i svaki poziv, redovnički je život isprepleten radosnim, ali i teškim trenucima.
Život svake redovnice treba biti prožet ljubavlju: nepokolebljivom i bezuvjetnom ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku. Kao što nema rasta u vjeri bez svakodnevnog predanja Bogu, tako nema ni ispunjenog redovničkog života bez toga istog predanja. Istina, Bog još uvijek zove. Sveto pismo nam svjedoči: mnogo je zvanih, malo izabranih. Za mene se Bog zauzeo! Stoga, ako osjećaš da i tebe Bog poziva na posvećeni život donesi nepokolebljivu odluku u svom srcu i moli na tu nakanu. Već će Bog naći načina da te usliši. Zato i govori svakomu od nas: "Ne boj se, samo vjeruj!" On zna što je za tebe dobro. Dopusti mu da te pronikne. Priznaj mu da ga trebaš. U njegovu si naumu bio/bila prije postanka svijeta. On te voli i želi upravo takvog/takvu kakav/kakva jesi. "Ne boj se, samo vjeruj!" Svaka osoba koja se odluči na redovnički život treba svakodnevno na koljenima pred svetohraništem moliti samo za jedno - za ljubav, da sve što misli, govori, čini, osjeća i moli bude prožeto istinskom ljubavlju. I sv. Augustin kaže: "Ljubi i čini što hoćeš!" Zastanimo malo nad tom rečenicom u dubini svoga srca i evo nam smisla redovničkoga života: poziv na ljubav.
s. Tajana Hrvatin/medjugorje-info.com