Kao i mnogi moji vršnjaci školovao sam se, pošao u srednju školu završiti zanat kao i svi, ali život mi se mijenja filmskom brzinom…ni najbolji režiseri ne mogu napisati scenarij takav… mladić u punoj snazi… dijete Like… Hrvat… katolik…kao i svi iz moga kraja napuštamo školu i želimo ići u prve hrvatske redarstvenike, međutim nismo primljeni zbog neodslužene JNA, ali nitko nije mislio o ratu niti da će nas ta ista JNA zajedno sa četnicima i Srbima poslije ubijati.
Prijavljujem se umjesto prijatelja u sječanjsku klasu …odlazim u Bihać na obuku i prekomanda Slovenija, točnije Ljubljana polje. Počinje rat u Sloveniji…
U Hrvatskoj se gužva “balvan revolucija”…Josip Jović poginuo…škrte vijesti stižu do nas u opkoljenu kasarnu. Nisam imao povjerenja ni u nikoga da iznesem svoje mišljenje o bijegu iz te JNA te se odlučim i sam pobjegnem…sretan i veseo zahvaljujući dragome Bogu, Majci Božjoj, Sv. Anti Padovanskome i Sv. Ivanu Nepomuku… njima se molim… Stižem na Pionirac u Zagrebu, prihvatni centar nas bjegunaca i tko se želio obući u našu HV uniformu…s ponosom je zadužujem…blistav i užaren pogled pun ljubavi gleda šahovnicu na kapi i kažem sam sebi “samo mrtav je skidam sa sebe a kad rat stane stajati će mi ponosno u regalu”. Tako počinje moj križni put… Moje mjesto je Saborsko, malo ličko mjesto pored samih Plitvičkih jezera…100 postotno hrvatsko mjesto te kao takvo trn u oku zbog 2. svjetskoga rata jer nema kuće iz koje nije bilo po barem dva čovjeka u ustašama … Moja majka je negdje oko 1988 bila je u Međugorju i donijela nam svima male kipiće Majke Božje ili popularno škarpularice kojega sam ostavio kod kuće kada sam išao u JNA. Ja kao vojak HV, iako je selo bilo u okruženju, uspio sam iz Pionirca iz Zg doći u svoje rodno mjesto, svoj Saborsko… Rat naveliko, puca se sa svih strana…iznenađujem svu obitelj, ljude koji su ostali u selu, svoja dva brata, sestre, mamu, tatu i svu rodbinu…gledam sve i iako je rat veseo sam i radostan…na svome sam . Upitam mamu za kipić Gospin gdje mi je, ona kaže tamo gdje si ga i ostavio”, ulazim u dnevi boravak i iz regala vadim svoj medaljon…bio je sve vrijeme uz mene… Nismo mogli izdržati napade četnika i JNA iako smo odoljevali, ali okruženi sa sve četiri strane svijeta iscrpljeni ipak nismo…nismo mogli izdržati posljednji napad…tuklo nas je sa sviju strana…devet aviona nas je raketiralo plus topovi, vbr-ovi, tenkovi i haubice,a o pješadiji da ne govorim.
Selo je palo toga 12.11.1991. godine uz velike vojne i civilne žrtve. Po naredbi moga zapovjednika nas 18 vojnika pratimo narod preko vojnoga poligona Slunj . U sebi sam molio…molio sam svoje svece da mi daju snage da izdržim…da nas dragi Bog sačuva da sretno stignemo do Slunja, da nam nitko od naroda ne ostane. Ranjenike smo nosili da oni izdrže… Uvijek kad sam mogao dodirnuo bih škarpular Majke Božje…na meni neki neobjašnjiv način kad god sam je dodirnuo osjetio sam olakšanje, neku unutarnju snagu kao da mi je govorila “biti će sve u redu, izvući ćete se” … Tako je i bilo…dopratili smo narod bez žrtava, bez ijednoga izgubljenoga ili ostavljenoga civila u šumi i na putu…smještamo ih u autobuse i oni preko Bosne odlaze za Hrvatsku, a mi vojnici nadamo se povratku u Saborsko da se pridružimo našoj satniji pa da zajedno preko Kapele u proboj idemo. Ali opet nas četnici i JNA okružuju…”peti korpus”…najozloglašeniji korpus…pali sve pred sobom, uništava nas…opet dodirnem kipić Majke Božje i u meni zavlada mir, ali baš mir i spokoj…nema panike, nema straha…samo mir… Po raketiranju Rakovice, Slunja i okolnih hrvatskih mjesta sve pada…bježi narod, vojska spašava živu glavu preko Bosne istim putem kuda je i naš narod otišao…moramo poći i mi i krenuli smo put Cazina. Iako mine i granate padaju, avioni raketiraju, puca se na sve strane, meci fijuću iznad glava…ja stavim ruku na skarpular i u meni mir… Dolazimo u Cazin iscrpljeni, gladni i umorni, sjednem na pod u Osnovnoj školi, sklopim ruke i zahvalim svojim svecima, stisnem skarpular i zahvaljujem Majčici uz riječi “hvala Ti Majko, izvukla si nas da spasimo živu glavu!” Zaspao sam mrtav umoran…budi me moj šogor uz riječi ” ´ajmo, došli su autobusi, idemo za Hrvatsku!” Dižem se, ali petokolonaši srpski ulaze i govore tko god je bio vojnik neka baca sve svoje osobne dokumente da ih milicija Martićeva ne uhvati…naivci bacamo sve oznake i sve dokumente i sjedamo u autobuse po dvojica da nismo svi u grupama…držim skarpularić i molim se Gospi da sve bude u redu…tako i zaspivam, ali budi me i opet moj šogor, pitam ga šta je…pokazuje mi pogledom Martićevu miliciju koja je zaustavila konvoj u Mrkonjić gradu i ulaze u autobuse, dolaze do nas i traže okumente…naravno nemamo ih jer smo bacili…shvaćam tada da smo nasjeli. Vade nas iz autobusa i vode u stanicu milicije na ispitivanje. Dok smo čekali vani pred zgradom jedan milicioner ostao je sam sa nama, mislim da je bio musliman, kaže nam “bacajte ako imate krunice i sve što je sveto, medaljone itd. jer gutat ćete ih ako ih nađu kod vas”. Svi su pobacali krunice…ja je nisam imao…ali svoga škarpulara nisam se želio odreći i rekao sam u sebi “o Majko kako da te sada bacim…pa stalno si uz mene…ne mogu…ako te budem morao gutati progutati ću te pa makar se zadavio, ali baciti te neću”. Nemam je gdje sakriti, ne vidim mjesto na sebi gdje da je sakrijem da je ne nađu…kako smo se presvukli u Cazinu u civilne hlače ja sam imao na sebi neke smeđe slične traper hlačama i imale su idealan džepić s unutarnje strane, ne znam kako sam ga u tome trenu vidio…kao rođen je bio za sakriti ga…i sakrio sam ga, ugurao sam ga u taj džepić uz riječi “Neka Tebe samnom, ne odričem te se”. Nisu ga pronašli… Iz Mrkonjić grada završio sam u logoru Stara Gradiška, kad god mi je bilo teško od batina, gladi, neispavanosti i iscrpljenosti samo sam dodirnuo svoj skarpular i nećete vjerovati, opet sam bio pun snage i miran…u strahu jesam bio, ali ne, nije to bio paničan strah kao što sam ga gledao u očima svojih prijatelja…strah, ali onaj – biti će sve ok – …kao da sam znao to, a ne znam kako. Sedam dana nisu nam vode dali da pijemo, ali mene je moja Majka držala napojena vodom…ne znam kako…bio sam žedan, jezik je natekao kao balon, u ustima nema sline, suh, gušiš se od žeđi, ali mir vlada samnom…molim se svojoj Majci Božjoj… Bio sam 28 dana u logoru…sa 75 kg pao sam na 54 kg…takav sam i razmjenjen na Koranskome mostu…dolazimo u Zagreb…smještaju nas u “Kutiju šibica”, dvoranu u Zagrebu na Trešnjevci, daju nam novu garderobu, tuširamo se, brijemo se, veseli smo jer izvukli smo živu glavu. U svome zanosu kako sam se presvlačio, od veselja jednostavno sam zaboravio svoj škarpular, ali samo na možda oko tri sata vremena…u dvorani uz dobivene cigarete, kavu i hranu sjedim sa svojim prijateljem Stjepanom Mesićem Baćom, smijemo se, zezamo se, prepričavamo nase jauke i batine i meni se upali kliker u glavi da nisam uzeo iz hlača svoj škarpularić!!! Molim svoga pajdu uz riječi “Hajde Baća samnom, nešto mi je ostalo u hlačama”, smije se, misli da ga zezam, pita me “Ma što ti jemoglo ostati, pa što si imao kod sebe?” Ne želim mu reći nego ga molim da mi ide pomoći prekapati hrpe hlaća i košulja što smo sa sebe svukli u jednoj prostoriji i naravno nalazim svoje hlače nakon par minuta rovanja po hrpi. Baća me gleda s iščekivanjem što ću izvući iz njih…jedva izvlačim iz malenoga džepića škarpular i pokazujem mu…ljubim, ljubim Majku Božju i postidjeh se kako sam je mogao zaboraviti…postidio sam se zbog toga. Baća me gleda i ne vjeruje da je svo vrijeme bila kod mene, uz mene i u meni… Veseo odlazim u dvoranu, opet spremamo se leći na improvizirane krevete i mene počne groznica tresti, temperatura, malaksalost…opet molim Majku svoju “nemoj me sada napustiti, ostani uz mene, molim te Majčice draga”. Iako se tresem, znojim, tako reći halucioniram, ipak osjećam neki dusevni mir je u meni i opet nemam strah… Odlazim u bolnicu “Fran Mihaljević” (klinika za infektivne i zarazne bolesti), doktori se ustrčali oko mene, sestre, ne,znam što se događa samnom…prikapčaju mi infuzije u vene, bodu me iglama, a ja u svome filmu molim Gospu i kažem joj “Ako moram ići – idem, ali idem s Tobom, nemoj me ostaviti Majko” …tonem u san, osjetim drmanje ruke na sebi, netko me nježno drma, razbuđuje, otvaram oči i vidim ženu u plavome pored sebe, obasjava je svjetlo iz poluotvorenih vrata…medicinska sestra me budi jer želi me presvući, sav sam mokar od znoja, vidim da imam piđamu na sebi, molim je da mi kaže gdje su mi hlače, kaže u ormaru su, molim je da mi ih donese i ona donosi, vadim škarpularić i opet zahvaljujem Majci Božjoj što me sačuvala i šta je bila uz mene.
Nakon izlaska iz bolnice opet oblačim uniformu satnije Saborsko i odlazim u Ogulin pa na Kapelu…nisam dugo bio, oko mjesec dana, napuštam je i odlazim u Tigrove, 1 brigadu zng… Na terenu kod Cavtata, točnije na brdu Timor nad Trebinjem u osvajanju brda uz prijatelja i suborce dolazimo na sami vrh brda, sjeli smo onako zadihani, zaustio sam da nešto kažem svome suborcu Josipu Sertiću koji je sjedio do mene ispod velike gromade kamena i odjednom se nalazim u zraku pa detonacija se zaori…padamo na zemlju obojica, izubijani, izudarani od kamenja, ali ne i ranjeni…bez posljedica…ostali prijatelji zazivaju naša imena… javljamo im se…ne vjeruju da smo živi iako nas čuju i vide…gledam Josipa, on gleda mene, crni od baruta po licu kao da smo Nigerijci…samo se gledamo… I ja želim opet zahvaliti svojoj Majci Božjoj, trazim škarpularić svoj ali ga nema, nema ga, jednostavno je nestao…skoro sam se rasplakao…sve sam oko sebe pretražio, ali nema… jednostavno ga nema…nisam ga mogao naći niti ja niti moji prijatelji koji su mi velikodušno pomogli tražiti ga, ali nema ga i nisam ga našao, ali moja Majka, Majka Božja je u meni, u mojem uhu, u duši mojoj i znam da me je čuvala svo vrijeme i da me i sada čuva i da je uz mene iako škarpular više nije… Moje istinito svjedočanstvo…moj križni put uz moju Gospu…hvala Ti Majko za sve, hvala Ti Bože, sveti Ante Padovanski i svet Ivane Nepomuce…anđelu čuvaru moj…volim vas!!!
putevimilosti.com
