Hodočasnike su sačinjavali uglavnom osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama, njihovi roditelji, prijatelji i naravno volonteri koji su se potpuno stavili na raspolaganje svakom potrebitom članu. Tako su svi oni koji ne mogu hodati ipak uspjeli obići i najteže dostupljiva međugorska molitvena mjesta.
I odatle upravo stižu najljepša svjedočanstva, poput ovog koje vam donosimo:
Miljenko Jurić je oženjen čovjek i otac, a najviše uživa u svom poslanju volontera. Mogli bi reći da živi za ove blagoslovljene trenutke kada se daje drugima. O ovom zadnjem iskustvu nošenja osobe s invaliditetom, Matee Lončar, ovako je napisao:
„I tako nekad u svojoj ludosti napraviš najbolje stvari.
Trenutak koji me još nije pustija ima 2 dana, a vjerojatno me neće pustit još dugo.
Drveno raspelo na Podbrdu , mistu di je Nebo dotaklo zemlju , misto natopljeno suzama iljadama hodočasnika , misto koje se poljubilo nebrojeno puta , Krist koji tu stoji i sluša svaku dušu koja je u potribi .
Bokun hercegovačke stine koja bi mogla napisat najdeblji libar na svitu.
I bez ikakvog dogovora i plana doveli smo nju Njemu. Onu koja godinama trpi, trpi za sve nas ka šta je i On trpija. Mateu je On iz samo Njemu znanog razloga izabra, izabra za velike stvari . Ona je moja snaga, kad god počmen grintat - iz mog malog mozga iskoči Matea i ka da san malo dite povuče me za uvo.
Odma dođen sebi. Moli ona i prikazuje svoje stanje za sve nas i naše obitelji. Natirala me da se zaljubin u krunicu Djeteta Isusa jer svaki dan moli tu krunicu s menon , ne moli je za sebe nego za moju obitelj. I kako onda da joj ne priuštimo par minuti, da nasloni onu svoju lipu glavu na njegove probodene noge i ne isčakula se s Njin. Slična je Matea svon Gospodinu, i znan nekako to da će imat snage iznit svoj križ, teži nisan još vidija, al nisan upozna ni nikog jačeg nego šta je ona, naša Matea Lončar!“
