Mala i dotad nepoznata sela Bijakovići i Međugorje, župa poznata samo najbližim mjestima u okolici, počela su se preobražavati u najpoznatija mjesta svijeta. Ono što je dotad bilo nepojmljivo, počelo se pretvarati u zbilju. Nestalo je potištenosti, otvorio se nemali izvor radosti, života, utjehe. Zapuhao je blag povjetarac, otpuhnuo maglu, tamu, ustajalost, upalio svjetlo dana, ne samo na Podbrdu i Križevcu nego u cijelom kraju.
Vijest o ukazanjima u Bijakovićima
I oni kojima je život osobito težak – slijepi, hromi, ostavljeni, ožalošćeni – otkrili su izvor pomoći, lijek, ulje radosti, melem raznim ranama, utjehu. Promjene je započela jedna ponizna Djevica, Kraljica Mira. Za pomoćnike je uzela šestero bijakovske djece, šapatom ih pokrenula, naoružala veseljem, ljubavlju i požrtvovno šću. To je njezina „sila“, logistika na Brdu u bespuću drače, trna, smreke, u domovini crnostrika, vuka, lisice... Eto, tu je počelo i nastavilo se širiti tiho kao blaga poplava razlijevajući se diljem svijeta, među sve narode i sve zemlje. To Međugorje svjedoči godinama i desetljećima, sve do danas; to svjedoče i razna sredstva priopćavanja, pa i ona nesklona Međugorju i svemu što se tamo događa. Kao jedini živući član Humačke četvorke osjećam potrebu, a preuzeo sam i obvezu, opisati neke pojedinosti iz prvih dana međugorskih događanja kako bismo se podsjetili na početak tih milosnih vremena. Dana 24. lipnja 1981. u večernjim satima pronijela se vijest da se na brdu u Bijakovićima dogodilo neko ukazanje. Nismo davali važnost toj vijesti. Sutra navečer vijesti su bile nešto ozbiljnije. Fra Stanko Vasilj i ja pošli smo izvidjeti o čemu je riječ. Putem smo razgovarali, ponajviše o novim vijestima. Naravno, nismo ni pomislili na Gospino ukazanje. Nagađali smo da su posrijedi obijesti mlađarije, možda provokacije vlasti, da imadnu izliku za drastično kažnjavanje nevina katoličkog puka. Dođosmo neopazice u župni ured i nađosmo dvadesetak osoba, uglavnom mlađarije. Tu smo upoznali svih šestero vidjelaca. Prvu sam upoznao Vicku, ostale mi je ona pokazala. Fra Stanko je sudjelovao u razgovoru iraspravama. Župnik nije bio kod kuće, a kapelan je trčkarao tamo-amo. Ni od njega ni-šta nismo saznali. Razumljivo, bio je zauzet i napet više nego obično. Kao da je želio da se svi što prijeraziđemo, da mogne odahnuti dušom. Pozdravili smo se s nazočnima te požurili na Humac priopćiti braći što smo čuli i vidjeli. Malo od svega toga! Nisam vjerovao vijestima o Gospinu dolasku na Podbrdo, a čini mi se da ni fra Stanko nije vjerovao. No, vjerovali smo da se nešto događa. Što!? Ma, tko bi znao! U samostan smo došli više zabrinuti nego veseli. Premda su nas sa zanimanjem slušali, svojoj braći nismo imali kazati ništa određeno.
Humačka četvorka
Fra Stanko i ja nastavili smo svakodnevno ići u Međugorje. Koncem lipnja pridružio nam se i fra Luka Sušac, a nešto kasnije i fra Janko Bubalo.
Tako je nastala Humačka četvorka. Fra Stanko se uglavnom bavio pjevanjem, sviranjem, pripravom pokornika za ispovijed i moljenjem krunice dok smo fra Janko, fra Luka i ja sjedili i neumorno ispovijedali. Kad se zbor uvježbao, fra Stanko se pridružio ispovjednicima. Tako je ostalo punih deset godina, do rata. Razumljivo, za vrijeme rata naša je pomoć bila smanjena jer rat nije dopuštao da hodočasnička rijeka teče. U ratu smo pomagali povremeno. Fra Janko se bavio ispitivanjem vidjelaca koji su mu dali mnoga svjedočanstva iz prve ruke i to je upotrijebio u svojoj knjizi Tisuću susreta s Gospom. Kad je fra Janko smrtno obolio, članom četvorke postao je fra Srećko Granić, zvani Braco. Godine su učinile svoje i od Humačke četvorke ostadoh samo ja. Prijatelji događaja u Međugorju gledali su i pratili Humačku četvorku sa simpatijama i pohvalama, a protivnici su nas optuživali. Jedan nas je nazvao starcima s Humca. K’o, biva, posenilili pa nerazborito i ludo srljali i toliko pomagali da se Međugorje održalo. Inače bi, po njihovu, moralo propasti. Kakvo naivno razmišljanje.
Bez obzira koliko smo vjerovali, sumnjali ili ne vjerovali u istinitost Gospina ukazanja u Bijakovićima, s pravom moram reći da smo išli u Međugorje pomagati braći svećenicima i vjernom Božjem narodu. Tko ne ispovijeda, ne može znati koliko je teško ispovijedati, tko ne stoji, ne čeka strpljivo u redu za ispovijed, taj ne zna kako su teške i duge minute. Nije jednako „visjeti“ na nogama dvadeset ili četrdeset minuta! Treba računati i na silan umor mnogih hodočasnika. Išli smo u Međugorje pomoći i svom samostanu jer se samostanska zajednica osjeća dužnom pomoći braći kojoj je pomoć potrebna. To je stari običaj svakog samostana!
Ispovijed uz prašinu
Zatvoreni u ispovjedaonicama, zgrbljeni negdje oko crkve, zaokupljeni slušanjem grijeha, ljudske bijede i svakojakih muka, nas četvorica nismo bili u mogućnosti ni čuti, ni vidjeti, a ni pratiti što se događa s vidiocima, župljanima, hodočasnicima. Zato napominjem da je rad u ispovijedanju na prvom mjestu. Ispovijed na otvorenom, bez ispovjedaonice, dodatni je teret kako ispovjedniku, tako i pokorniku. U crkvi su bile dvije stare, neprikladne ispovjedaonice. Tek neka mala pomoć za dvojicu ispovjednika, a ostalima kako bude. Nekada je nedostajao i običan stolac za ispovjednika, a nekad se, zbog mnoštva vjernika, stolac nije imalo gdje staviti. Zimsku hladnoću i ljetnu usijanost u crkvi naša je četvorka dobro iskusila. Red ispovjednika uz crkvu bio je u povlaštenu položaju prema onima koji su ispovijedali na prpošci. I jedni i drugi, za vjetrovitih dana, imali su prašine po habitima i na glavama, a nije je manjkalo ni u očima. No, i bez vjetra dosta su prašine dizali vjernici idući tamoamo premoreni od vrućine, žeđi, putovanja. Zaprašeni, otresali bi prašinu ne pazeći hoće li smetati drugima. Ni kiša nije štedjela ispovjednike. Umorni hodočasnici u tolikoj bi stisci teško zapazili ispovjednika i pokornika pa čim bi ugledali malo slobodna mjesta brže-bolje bi sjedali ili kleknuli tik uz ispovjednika ili pokornika. Svećenik ih je nerijetko morao upozoriti da se odmaknu, jer se tu ispovijeda pa kad bi shvatili gdje se nalaze, žurno bi se udaljavali. Bili smo svjedocima dolaska iskrenih hodočasnika, ali i rijeke putnika namjernika i znatiželjnika. Jedni se hoće ispovjediti, drugi hoće kratak razgovor, koji bi često potrajao.
Smireno okupljanje naroda Božjega
Svjedočenje vidjelaca da Gospa dolazi, da ju vide, da s njom razgovaraju, da ih poučava, da prenose njezine poruke i savjete nužno se odrazilo na ljudima u župi Međugorje i u svijetu. Jedni su bili veseli i ushićeni što je Gospa među nama, a drugi su osjećali silan strah. Probudile su se savjesti zbog učinjenih grijeha, umišljenih i krivo shvaćenih dužnosti. Sada,zapravo nekoliko posljednjih godina, dolazeći u Međugorje i promatrajući sve oko sebe kao i prije, rekao bih da su sve nepogode prestale, smirile se. Sve se, kao plahovita Neretva u svom gornjem toku, promijenilo u tihu, snažnu i šutljivu, gotovo bešumnu rijeku u donjem toku. Međugorje se pretvorilo u pravo smireno hodočasničko okupljanje djece Božje, gdje se umor i ostale poteškoće s veseljem podnose. Možda će netko reći da je usporedba plahovite i tihe Neretve i Međugorja, odnosno prilika i neprilika prije toliko godina i sada, pretjerana i neprikladna. No, ja bih rekao da sam ih tako doživio. Ako što ne odgovara u toj usporedbi, onda sam nehotično oštetio sadašnje Međugorje i njegovu sliku, sliku malog, početnoga zemaljskog raja mira, ljubavi, snošljivosti, molitve, vjere, iskrene nade, opraštanja, kajanja, prisutnosti ruke koja nas očinski i majčinski podržava i vodi u moguću sreću ovdje i u vječni rajski život. Na nama je da se nikada lakomisleno ne istrgnemo iz zagrljaja Majke koja nas četvrt stoljeća pohodi i vodi.
fra Vinko Dragićević, 2006.
