U dubini srca osjetio sam Gospinu prisutnost. Iako nisam znao hrvatski, iako mi je bilo teško slijediti sve što se ovdje događalo, pastoralni i molitveni rad franjevaca, a napose večernji molitveni program, za mene su bili prava škola.
Nakon prvog hodočašća u Međugorje odlučio sam nastaviti moliti kao što sam molio u Međugorju. Počeo sam moliti krunicu svaki dan, išao sam redovito na sv. misu i počeo sam moliti za ozdravljenje onako kako se moli u Međugorju - napose petkom u klanjanju pred presvetim križem.
Kako je vrijeme prolazilo, želja da se vratim sve je više rasla, pa sam nastavio dolaziti svake godine, čak i tijekom rata. Naravno da je i strah bio prisutan, ali ja jednostavno nisam mogao biti daleko od Međugorja. Jedne večeri, fra Slavko je rekao da se nećemo moći popeti na brdo jer je postojala opasnost od bombardiranja, ali te iste večeri upravo je on bio prvi koji se popeo na brdo. Naravno da su ga mnogi slijedili. Kako smo išli uz brdo, pomislio sam kako bih mogao i poginuti, ali sam u istom trenu osjetio u srcu glas: «Ne boj se, ja sam ovdje». Znao sam daje to bio Gospin glas. Naravno, strah je nestao. Ne samo toga trenutka, te večeri, nego zauvijek. Takvi su bili moji počeci u Međugorju.
Svakim novim dolaskom produbljivalo se moje iskustvo Boga i moja molitva. Kroz klanjanje pred Presvetim naučio sam da je molitva razgovor sa živim Isusom.
Pokojni fra Slavko Barbarić za mene je životni primjer. Kad sam osjetio poziv na svećeništvo, prestrašio sam se toga, i zato dolazim svake godine. Svaki put povjerim Gospi nadolazeću godinu. Kažem joj: «Majko, pomozi mi!». Ona mi je uvijek doista pomagala. Prije početka studija teologije trebao sam završiti dodatno školovanje i imao sam velikih poteškoća. Došao sam u Međugorje i rekao sam: «Gospe, ako zaista želiš da budem svećenik, pomozi mi da se pripremim za sjemenište». Godinu dana kasnije vratio sam se u Međugorje s izvanrednim rezultatima srednjoškolskih ispita koje sam morao položiti kako bih mogao upisati teologiju. Gospa mi je, dakle, dala snagu učiti i svladati sve poteškoće, i zato sam joj zauvijek zahvalan.
Kada ste 1997. godine otvorili Internet stranicu, silno sam se obradovao. Stoga sam Gospu zamolio da me nauči hrvatski jezik, i malo po malo sam i uspio. Mnogo mi je pomoglo i to što sam uvijek pratio i pratim program Radiopostaje Mir Međugorje.
Kasnije sam htio pripomoći da se po Italiji čuje o ljepoti Gospe, ali i ove crkve, svetišta i naroda. Počeo sam prevoditi propovjedi sa hrvatskog na talijanski jer sam mislio da je važno da narod razumije, ali i svećenici. Ono što se naučava ovdje u Međugorju nije niti čudno niti novo. Ovdje se samo pokazuje da je Isus živ. Upravo zato na ovom mjestu mladi iz cijeloga svijeta odlučuju slijediti Isusa i njemu povjeriti svoj život. U Međugorju se može reći: «Isus je živ». To je sve što nam Gospa zapravo i želi reći: Isus je živ.
2001 god. surfao sam po Internetu i naišao na talijanski naslov: Informacije iz Međugorja. Odmah sam se upisao na «mailing listu» i vidio sam kako mnogi zapravo i ne znaju što se u Međugorju svakodnevno događa. Čim su u Italiji otkrili da sam naučio hrvatski, rekli su mi da počnem prevoditi. To sam doživio kao odgovornost, kao služenje Gospi i Međugorju koje mi je toliko dalo. Počeo sam prevoditi sve što sam mogao naći na hrvatskom. S vremenom se na tu listu počelo prijavljivati sve više ljudi i skupina je narasla. Ova služba me istinski ispunja radošću. Kad god prevodim nešto o Međugorju osjećam se kao da sam tu, na licu mjesta.
Prije ove liste stvorila se i skupina «Zaljubljenici Marijini», s idejom osnovati molitvenu skupinu preko Interneta. Mjesečno redovito razmjenjujemo misli o Gospinoj poruci. Svake večeri u 21 sat sjedinimo se u molitvi. Razmjenjujemo molitvene nakane preko Interneta, a preko službene stanice Svetišta upućujemo redovito svoje nakane u Međugorje. Nekada se i susrećemo. Za vrijeme Festivala mladih ovdje nas je bilo nekoliko i imali smo priliku zajedno moliti i družiti se.
Iako sam od rođenja u invalidskim kolicima, rekao bih: «Bogu je sve moguće». Ovdje nam Gospa stalno govori da je Bog svemoguć, da je Otac koji nas ljubi. Upravo to iskustvo bezgranične, bezuvjetne ljubavi Božje pomoglo mi je da se u životu nosim s tjelesnim hendikepom. To duboko iskustvo Božje ljubavi i vjernosti doživio sam u Međugorju Gospinim zagovorom. Bez Međugorja sigurno danas ne bih bio čovjek koji jesam. Želim reći svim mladima koji su hendikepirani da je Bog svemoguć. Ne bojte se Boga i nemojte se ljutiti na njega! On čeka na vas, pruža vam ruku, želi vas uzeti za ruku i od vas učiniti primjer i znak cijelom svijetu. Kad se nalazite u poteškoćama, samo uhvatite za ruku svoju Majku, našu Gospu, i vidjet ćete i doživjet ćete da je zaista onako kako nam u svojim porukama kaže: da je naša Majka, da je s nama, da nas ljubi i da zagovara za nas.
Bog je velik, Gospa je velika, ona je naša Majka, Kraljica mira, želi nam svima pomoći. Želi da iskusimo Božju ljubav i da osjetimo njegovu prisutnost u našim životima.
Glasnik mira
