Posljedice predaje sotoni Francesco je osjećao 27 godina, sve dok slučajno nije otkrio što se krije iza njegovih bolesti da bi zatim, uz pomoć niza egzorcista i duboke vjere u Isusa Krista, uspio pobijediti vraga i osloboditi se njegove moći.
O tome govori knjiga "Moje opsjednuće. Kako sam se oslobodio 27 legija demona" koju je upravo objavila nakladna kuća Verbum iz Splita, donoseći Francescovo svjedočanstvo oslobođenja od zlih demona koju je napisao uz pomoć talijanskog novinara Paola Rodarija.
Francesco Vaiasuso s ocem Gabrielom Amorthom (egzorcist) / Foto Verbum
"Sve do četvrte godine rastao sam zdrav i sretan. Sve je išlo naprijed punim jedrima sve dok dva mjeseca prije četvrtog rođendana nisam s mamom otputovao u SAD. Tijekom toga mjeseca provedena u Chicagu dogodilo se nešto što je negativno utjecalo na sav moj daljnji život. Doista, kad sam se vratio na Siciliju koncem rujna, sve se promijenilo.
Dvadesetak dana nakon povratka usred noći doživio sam prvu tešku i žestoku respiratornu krizu. Nedostajalo mi je zraka, mahnito sam disao, činilo mi se da ću umrijeti. Morali su me odvesti na hitnu pomoć gdje su mi infuzijom dali bentelan. Poslije nekoliko dana nesigurnosti postavili su dijagnozu: akutna bronhijalna astma. Još se sjećam naziva “bronhijalna astma”, bolesti koja će me pratiti dugi niz godina. Nakon te prve hospitalizacije slijedile su i brojne druge. Nažalost, morao sam se često vraćati u bolnicu jer su se respiratorne krize bez prestanka smjenjivale jedna za drugom.
Svakodnevni život nije više bio kao prije, iako se naizgled malo toga promijenilo. Stalno sam bio umoran, slab, osjećao sam i trajnu bol u listovima koja mi nije dala mira. Liječnik je govorio da je riječ o problemu s cirkulacijom i zato mi je propisivao vrećice kalcija. Potom je slijedila snažna upala uha koja se godinama javljala na mahove. Moje se opće zdravstveno stanje nije poboljšavalo. Štoviše, postajalo je sve lošije.
Brzo sam rastao, no mučile su me razne bolesti, trajno me prateći u mojemu rastu. Ubrzo su se osim astme pojavili i problemi sa zubima. Desni su mi se povlačile tako da su se vidjeli korijeni zuba. Odveli su me k zubaru koji je nakon pregleda pitao moju mamu: "Možda dječak žvače previše žvakaćih guma? Zubi su mu uništeni." "Ne", odgovorila je mama. "Zapravo, uopće ih ne žvače.
U dobi od sedam godina počele su prve alergijske reakcije na koži. Godinama sam prisiljen barem dvaput tjedno odlaziti obiteljskom liječniku bilo zbog astme, bilo zbog alergije.
Moje dane ubrzo počinje pratiti i tjeskoba. I noći postaju nemirne. Spavam po nekoliko sati, ali se ne uspijevam odmoriti. San je bez snova" – piše Vaiasuso.
Posljedice toga počima osjećati i u školi, jer je stalno umoran i iscrpljen, a sve što bi navečer naučio, sutradan se toga više ne bi sjećao. Pamćenje gradiva za nj je postao sve teži pothvat, tako da je odlučio napustiti studij. Srećom je njegova obitelj imala malu galeriju u kojoj je počeo raditi. Usprkos svim bolestima, zadržao je vedrinu duha i bio je relativno bezbrižan mladić koji se kasnije i oženio.
Crkvom nije bio zaluđen, a od svoje prve svete pričesti nije pristupao sakramentima.
"Vjerski su mi obredi dosadni, radije idem na more, na izlete s prijateljima, lunjam na motoru. Sakramenti su jednostavno nešto što ne pripada mojemu životu. Odlučujem da ću se krizmati iz običaja: svi to čine pa ću i ja", objašnjava autor. No, kad je prije krizme išao u baziliku po dokumente, ostao je skamenjen kad je sreo vjernicu s krunicom u ruci. "Pogled na krunicu u meni izaziva blag šok, drhtanje u cijelomu tijelu. To je časak snažna straha, jeza koja me ipak posve iznenada napušta."
Ta odbojnost prema svetome trajno će ga pratiti i izazivati čudne osjećaje u njemu, a kad u njihovu obiteljsku galeriju svrati žena s fotografijom Gospe iz Međugorja, Vaiasuso će učiniti sve da ode na hodočašće Gospi, tražeći od nje znak kako bi u nju povjerovao. I dobit će ga.
Vaiasusov se život, prema vlastiom priznanju, promijenio u 31. godini, 29. prosinca 2002. godine kada je veliko otkriće stubokom promijenilo njegov način razmišljanja. U Palermu je susreo oca Mattea La Grua, franjevca konventualca koji je po službi egzorcista postao glasovit i izvan Sicilije i Italije.
"Što je otac više molio, to je više mržnja bjesnila u meni: “Ubit ću te, kopile! Ubit ću te! Mrzim te!” vikao sam snažnim glasom. No dobro sam znao da nisam ja bio taj koji to izvikuje. Netko je unutar mene vikao, urlao i nadasve mrzio. Bila je to duboka mržnja, neljudska, koncentracija zla nemjerljiva ljudskim mjerilima.
Bitka je u punu zamahu: otac La Grua protiv onoga ili onih koji me opsjedaju.
Pitanje oca La Grue zabadalo se u mene poput oštrice, prodiralo mi u živo meso: "Sotono," pitao je, "jesi li sam ili su drugi s tobom?"
Ovoga puta ostarjeli egzorcist pitanje nije upravio meni, nego onome unutar mene.
"Pitam te u ime Isusovo da mi kažeš istinu: jesi li sam ili su drugi s tobom?"
Odgovor koji dajem nevjerojatan je, ali je odgovor onoga koji je u meni i koji ne može ne odgovoriti pred autoritetom oca La Grue: "Dobro, Matte’, reći ću ti."
Nad sakristijom se slegla teška, mračna tišina, sve dok nisu odzvonile riječi koje su zapanjile sve prisutne:
"Nisam sam", odgovorio je, "ima nas dvadeset i sedam legija."
Otac Matteo polagano je kimao glavom i rekao:
"Istina je."
Potom je ustao i objašnjavao bratu Ferru kako je ogorčen "dijagnozom". A ja sam shvatio kako je to što je upravo izvršio nada mnom bio egzorcizam.
Odmah sam shvatio protiv koga sam se prisiljen boriti. No, istodobno, osjećao sam kao da je otac Matteo u mene položio nešto novo, kao da je stavio svoje biljege, svoje znakove koji me, usprkos tako tešku i duboku opsjednuću, više ne će napustiti," piše Vaiasuso.
Slijedile su godine molitve, duhovne obnove, blagoslova krštenom vodom i pomazanja svetim uljem, ali i brojni egzorcizmi kako bi se Vaiasuso oslobodio Sotone. A Sotona u njemu bez prestanka se borila i razarala mu tijelo i um.
"Stojim na nogama na kauču, snažan i ponosan poput lava. Na zidu iza mene visi raspelo. Zgrabio sam ga i bacio prema svećeniku, ali sam ga, na sreću, promašio. Sada sam veoma snažan. Moje tijelo ima novu energiju. Osjećam se nepobjedivim. Ja sam lav i moj bijes ništa ne može svladati. Moje lice gubi normalne, prirodne crte. Oči su mi raširene, obrve postaju ogromne. Spreman sam rastrgati svakoga tko se nađe preda mnom. Moj je razum tu negdje, sa strane: nemoćan nazoči preobrazbi mojega tijela i mojih osjećaja.
Duboka mržnja. Prema bratu Ferru osjećam duboku mržnju koja se okreće i protiv moje mame i mojega brata. Iz mojih usta izlaze strašni urlici. Skačem s jedne na drugu stranu sobe poput nemirna boksača u ringu. Jak sam, veoma snažan. Mrzim sve i svakoga. Nemoguće me je zaustaviti. Beskorisno je pokušati me zadržati. Majka plače. Brat bi htio pobjeći, ali ne može: skamenjen me promatra, ne zna što bi mislio. U njemu su samo čuđenje i strah, velik strah.
Brat Ferro pokušava nešto učiniti. Nastoji me uhvatiti za ruku, ali opazio sam njegov pokret i odgurnuo ga prema jednomu zidu sobe. On ipak ne odustaje te kaže:"Zazivam ovdje nebeske anđele, svece, sv. Mihaela arkanđela.
Opkolite ga."
Ali još sam snažan. Zadajem mu dva udarca i razbijam mu naočale. U sebi još uvijek osjećam veliku mržnju, ali znam da nije moja. Ne samo tijelo, nego ni osjećaji mi ne pripadaju. To shvaćam, ali ne mogu im se oduprijeti. Promatram mamu i uvjeren sam da će me, kada iziđemo iz ove sobe, odvesti k psihijatru."
Tako Vaiasuso opisuje jedan od svojih napadaja, stanje transa u koje bi zapadao kad bi se susreo sa svećenicima koji su molili nad njim. A bilo je i onih koji baš i nisu shvaćali da je opsjednut, već su mislili da je "pukao" i da mu je potrebna pomoć psihijatra. No psihijatri nisu otkrili ništa kako bi mu mogli pomoći. Čekajući red u doktora on bi pao u trans, a dok bi doktor došao, sve bi prošlo.
Imao je sreću što ga je obitelj razmjela i bila uz njega, majka i supruga su bile prisiljene na smjene, ostajati kod kuće s njim, jer kad bi mu bilo loše, nije mogao ostati sam.
"U ludilu sam urlao: Ja sam Sotona! Ja sam Sotona!
Zidovi naše kuće bremeniti su tim mojim riječima te postaju kao nepodnošljiva jeka za svakoga tko je sa mnom. Moji krikovi često postaju životinjsko glasanje. I to najrazličitije: lav, magarac, pas, mačka. Ili dugi krikovi: zvukovi koje normalan čovjek ne može proizvesti. Ponekad se s mojim glasom mijenja i moj izgled. Ako mijaučem, oči mi postaju poput mačjih. Čitavo se moje lice preobražava.
Teško je povjerovati? Znam, gotovo nemoguće, ali ipak je tako.
Zašto ne idem liječniku? Zašto se ne liječim? Ali od čega se trebam liječiti? Moje je tijelo pogođeno brojnim bolestima. Kako ih sve liječiti? A potom, istina je da znam da nisam lud, a ni bolestan. Čak i moji ukućani, premda u nevjerici pred tim mojim stanjima, vide da svaka tri ili četiri sata potpuno dolazim k sebi i ne znaju što bi o svemu tome mislili. Često satima ostajemo sjediti oko obiteljskoga stola, a da se nitko i ne pomakne, nesposobni pronaći rješenje.
Jedino uporište, jedino sidro spasenja jest brat Ferro: uopće ne sumnjam da mi njegove molitve pružaju pomoć koju drugdje ne nalazim. Uzdam se u njega. Godinama sam se lijekovima borio protiv svih svojih bolesti, bez ikakva učinka. Njegove molitve, naprotiv, daju rezultate" - piše Vaiasuso.
U trenucima kad je padao u trans, on je, piše, u mislima razgovarao sa svecima, među ostalima s Ivanom Pavlom II. kojeg je upoznao tijekom primanja za mladence, s padrom Piom iz Pietrelcine, ali i sa samim Mojsijem.
"Divna je ljepota svetaca. Često dolaze k meni kada trans dosegne najgore vrhunce i upravo u tim trenucima doživljavam mir i milinu s kojima se ništa na svijetu ne može usporediti," kaže Vaiasuso koji je u Isusu i molitvama pronašao spas i oslobođenje od đavolskoga opsjednuća.
"S Isusom Kristom pobjeđujem sve zloduhe, od prvoga do posljednjega, od zloduha osvete do zloduha prijevare. A baš taj zloduh mi je u veljači 2004. pod egzorcizmom otkrio neke okultne stvari iz moje prošlosti kad mi je rekao: "Francesco je u mojemu vlasništvu jer je posvećen Sotoni u dobi od četiri godine za vrijeme crne mise. Popio je mješavinu, moj je!"
Iako je godinama trpio posljedice toga jezivog čina, Vaiasuso je nakon brojnih egzorcizama i molitvi uspio pobijediti Sotonu. Ali savjet fra Josepha Kofija Tsiquaye nikada nije zaboravio. On mu je rekao: "Zahvaljuj Bogu kad si dobro, a u tišini prihvati zlo kada ti je loše. O tebi ovisi hoćeš li otjerati đavla. Živi od Krista i đavao će otići. Ti moraš uzeti vlast nad njime. Ako nemaš vjere, on se vraća. Kada moliš, ne gledaj na sat. Jednostavno moli. A đavlu reci: "U ime Isusovo, iziđi iz mene." Ponavljaj to satima. I vjeruj."
Skepticima koji sumnjaju u Vaiasusovu ispovijest, najbolji odgovor dao je poznati egzorcist otac Gabriel Amorth iz Rimske biskupije, rekavši: "Njegov je oblik opsjednuća doista bio izniman: cijelo je vrijeme bio lucidan, svjestan onoga što se događa, nemoćan promatrač dok su mu zlodusi mučili tijelo i dušu.
Ova knjiga, koja će potresti sve čitatelje neovisno o njihovu svjetonazoru, predstavlja izravan i neposredan uvid u zastrašujući fenomen đavolskoga opsjednuća. Ona je autentična ispovijest i iznimno snažno svjedočanstvo čovjeka koji iz vlastitog iskustva poručuje: "Zlodusi postoje." Ali ona je i puno više od toga – ona poručuje da Bog ima konačnu riječ, on je naš Spasitelj koji nas nikada ne napušta."
Francesco Vaiasuso svjedočio je ove godina i na Mladifestu u Međugorju, njegovo potresno svjedočanstvo poslušajte u nastavku: