Priznaje da od vjenčanja nije bio u Katoličkoj crkvi. Jedino je djeci za ljubav bio na njihovoj prvoj pričesti. Njegova žena, koja nije bila krštena, željela je primiti krštenje u Međugorju. On ju je onamo pratio."Kad sam prvi put stupio u međugorsku crkvu, ušao sam do staklenih vrata dok su moja žena i majka otišle dalje. Kod tih staklenih vrata odjednom sam se okrenuo i izišao van. Razlog tomu još si danas ne mogu objasniti. Hodao sam uzduž crkve, ondje gdje se ljudi ispovijedaju. Nisam znao zašto ljudi čekaju u redu. Samo sam ih promatrao. Tada sam vidio znakove s natpisima različitih jezika. Otkrio sam natpis 'njemački' (deutsch).
Ne razmišljajući puno, stao sam i ja u red i strpljivo čekao. Imao sam dojam da me netko ovamo vodi. Tada sam se ispovijedio! Nakon ispovijedi osjećao sam se kao da mi je kamen pao sa srca. Osjećao sam veliko olakšanje i bio sam veoma sretan jer sam smio biti na ovom svetom mjestu i primiti svetu pričest.
Tijekom večernje mise doživio sam čudo na desetogodišnjoj djevojčici koja je već sedam godina bila slijepa. Taj događaj duboko me se dojmio. Bog mi je tako opet pokazao pravi put! Tolike godine sam bio slijep pored zdravih očiju!" Još nadodaje: "Za mene je ovo obraćenje kao novi život. Zapovijedi Božje meni su postale važne! Sveta mi je misa život. Biblija je riječ Božja, prava životna hrana!"
"Divne li čovjekove zadaće: da moli i ljubi! Moliti i ljubiti, evo blaženstva čovjekova na zemlji!" (Ivan Marija Vianney)