Naime, na početku ovog hodočašća imao sam mnoga pitanja i posve je prirodna rekacija, imati ta pitanja uslijed nekih zbivanja. Vidio sam skoro 2000 ljudi s invaliditetom i pitanja u mojoj glavi su krenula sama od sebe: Kako je netko mogao biti stvoren da toliko pati? Kako je takva osoba stvorena bez mogućnosti da se kreće, priča, čuje? Kako ta osoba može imati imalo dobar život? No, ipak, u mom slučaju, najvažnije pitanje koje me najviše mučilo je bilo – kako ta osoba može biti tako sretna i radosna?
Potom sam shvatio kako se odgovor na to krije u svim tim pitanjima, osoba koju sam gledao i sažalijevao, misleći kako uopće može biti moguće da ona sretno živi, ta osoba svoj invaliditet nikada nije dovodila u pitanje kao ja. Umjesto toga, oni su prihvaćali svoje križeve i svoju patnju u vjeri i ljubavi.
Naši župljani ispunili nepokretnom dječaku Tomu san, iznijeli su ga na Križevac!
Tijekom proteklih dana, ja sam se nalazio na Putu. Dok sam odrastao, imao sam blagoslov odrastanja i odgoja u prekrasnoj obitelji. Moj invaliditet je od početka bio uvijek prihvaćen, to se nikad nije dovodilo u pitanje. Sjećam se kako su me od početka roditelji odgajali s mišlju kako uvijek ima drugih koji nisu toliko sretni i blagoslovljeni kao ja. Tijekom proteklih dana, ja ne samo da sam zaboravio na svoje vlastite probleme i invaliditet, nego sam shvatio kako su moji problemi maleni i neznatni. Uvijek sam svoj invaliditet prihvaćao kako sam najbolje mogao.
Spoznao sam ljepotu svijeta iz različitih vidova, spoznao sam koliko je svijet bolje mjesto zahvaljujući ljudima s posebnim potrebama. Moja definicija radosti je dobila novo značenje. Shvatio sam kako postoji nova, drugačija dimenzija, jer i ranije sam nazočio različitim duhovnim obnovama koje su se održavale u Međugorju, ali nikada nisam vidio toliko radosti kao na ovom proteklom događaju. Toliko patnje, a opet toliko radosti!
Shvatio sam kako su jednostavne stvari bitne, te da oni ljudi koji imaju jako malo, su ustvari neki od najsretnijih ljudi koje sam ikada vidio. Mogao sam vidjeti koliko su oni blizu Bogu.
Primjerice, nakon mise u 11 sati u nedjelju jutro, bio sam ispred crkve i tada sam spazio dva dečka u kolicima. Mahnuo sam im, i moram biti iskren, nisam očekivao kako će mi oni uzvratiti, no jedan od njih je ipak to učinio. Prišao sam mu i pitao ga kako se zove. Njegov njegovatelj je rekao da se zove Ivan i da dolazi iz Ukrajine. I prije no što sam se snašao, on je ispružio ruku k meni i počeo je pritiskati gumbiće na mojim kolicima. Onda sam mu nježno prst usmjerio prema gumbu za sirenu, pritisnuo je taj gumb i ja vam uopće ne mogu objasniti kako se njegovo lice obasjalo radošću i uzbuđenjem. To me toliko ganulo jer nisam mogao ni pojmiti da nešto tako maleno može izazvati toliko radosti kod nekoga poput Ivana.
Druga situacija se dogodila u četvrtak navečer. Sudjelovao sam u večernjoj svetoj misi i pored mene je prolazio dečko od nekih 17 godina koji je imao Down sindrom. Mahnuo sam mu, a on je na to doslovno doletio do mene i nabacio mi pet svom silinom.
Zamislio sam se nakon toga, kako lako bismo mi nekome dali pet? Mi to možemo i učinimo bez da o tome razmišljamo, ali ovom mladom dečku je ta gesta bila sve! On je svu svoju snagu u nju upregnuo. Njemu se to činilo važno, te je i meni stoga taj čin postao bitan.
I konačno, zadnji primjer o kojem sam razmišljao se ticao toga koliko ja imam. Da, ja ne mogu hodati i koristim se kolicima, da, nije baš da je uvijek sve bajno i jednostavno, ali ipak! Ja imam toliko toga na čemu mogu biti zahvalan. Mogu pričati, slušati, vidjeti, kretati se i također sam shvatio koliko sam blagoslovljen jer mogu raditi sve one stvari koje uzimam nerijetko zdravo za gotovo. Mogu jesti, piti, čitati, moliti, odgovarati bez problema na zazive u svetoj misi...
Hvala ti, Gospe, jer si mi pomogla ponovno otkriti što je prava radost, hvala ti jer si mi pomogla naći novu vrijednost u patnji, ali najviše od svega, hvala ti jer si mi pomogla vidjeti ljepotu vjere, vidjeti Boga u drugima i spoznati kako je čudesan ovaj svijet poradi ljudi koji u njemu svakodnevno žive u svom invaliditetu.
Poruka od 25. rujna 1996: "Draga djeco! Danas, vas pozivam, da prikažete svoje križeve i trpljenje na moje nakane. Dječice, ja sam vaša majka i želim vam pomoći tražeći kod vas milost kod Boga. Dječice, prikažite svoje patnje kao dar Bogu, da postanu prelijepi cvjetovi radosti. Zato, dječice, molite da shvatite kako patnja može postati i križ put radosti. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu."
