Bio je alkoholičar i to vjerojatno već 20 godina. Mnogo se stvari dogodilo u našoj obitelji u to vrijeme, a Jimova bolest nam je uvijek bila u podsvijesti. Bilo je tu svađa, nesuglasica oko toga koji je najbolji način da mu pomognemo, bilo je tu brojnih boravaka u bolnici i uvijek je bio prisutan strah da će kada mi zazvoniti telefon to biti kako bi primila najgoru moguću vijest. Moj brat je bio nevjerojatan. Bio je ljubazan, zabavan i pametan. Njegov život i njegova smrt su me izazvali na preispitivanje mog vlastitog života i moje vjere.
Odavno sam počela tugovati nad gubitkom brata. Premda je umro prije samo nekoliko mjeseci, nedostaje mi godinama. Velik dio onoga što je govorio i radio posljednjih godina svog života nije bio on. Njegovi postupci nisu bili postupci brata kojeg se sjećam iz djetinjstva i kojeg volim. Pomiriti njegov gubitak sa svim mojim sjećanjima na njega je stoga vrlo teško. On je bio moj veliki brat i uvijek se činilo kao da ne postoji nešto što on ne može napraviti.
Sada kada ga nema, pitam se kako biti. Kako biti ljubazna, zabavna i pametna kao što je on bio, kako pokušati popuniti prazninu koju je ostavio u našim roditeljima, kako biti najbolja moguća majka i odgojiti svoju djecu na način da se njihov ujak ponosi, kako živjeti kroz tugu i pronaći radost i slavlje u onome što nam je pružio dok je bio živ. Pitam se i kako biti najbolja kćer, budući da živim na udaljenosti od četiri sata od svojih roditelja i da me je ostavio samu da se brinem za njihovu kao i za svoju bol. Iznenađuje me broj ljudi koji me pita kako su mi roditelji bez da pitaju kako sam ja. Biti brižna kćer očito je važno, ali još nisam otkrila kako to postići usred moje tuge kao sestre.
„Vjerojatno više volimo Jima sada, u smrti, nego li smo ga ikada voljeli dok je bio živ.“
Sve ove misli su me dovele do razmišljanja o Božjem planu koji ima za mene, za moju obitelj i o Njegovom planu za Jima. U danima nakon njegove smrti, župnik mojih roditelja izrekao je riječi koje su me duboko taknule. Rekao nam je da vjerojatno više volimo Jima sada, u smrti, nego li smo ga ikada voljeli dok je bio živ. Mislim da je to istina. Velik dio boli i patnje koji se dogodio za vrijeme Jimova života ispario je u tim prvim danima nakon njegove smrti jer smo se toliko trudili prisjetiti priča iz njegove mladosti, iz sretnijih vremena, kada je bio zabavan i čudan i, jednostavno Jim.
Župnik je također ukazao i na to što je mogao biti Božji plan za Jima. U svom životu, nevoljama i bolesti, Jim je prisilio svoju obitelj i prijatelje da ga vole na dubok, jak i odlučan način. Morali smo doprijeti u dubine naših srca kako bi ga voljeli i oprostili mu njegove postupke i riječi. Zar nije to ono što Bog čini za nas svaki dan našeg života? Bez sumnje, Bog oprašta sve što mu priuštimo zbog njegove velike ljubavi prema nama.
Zadnji put kada sam vidjela Jima, dva tjedna prije nego što je umro, bio je pijan. Putovao je četiri sata s našim roditeljima kako bi upoznao svoju nećakinju, Madeleine, koja se rodila u siječnju. Jim je bio jako uzbuđen zbog tog putovanja i tjednima prije je pisao objave na Facebook-u. Međutim, nedugo nakon što su stigli shvatila sam da je pio. Bila sam tako ljuta na njega. Zašto nije mogao ostati trijezan za to kratko vrijeme, samo jedan dan, za vrijeme svog prvog susreta s Madeleine, i provesti malo vremena sa svoje druge dvije nećakinje? Na posljetku je proveo samo 30ak minuta s njima prije nego li su ga moji roditelji odveli nazad u hotel. To je bio posljednji put da su moje kćeri vidjele svog ujaka.
Moram ispitati kako mogu pomoći onima kojima očajnički treba ljubavi, ali je ne dobivaju onoliko često koliko im je potrebno – ovisnici, naravno, ili beskućnici – oni koji žive na margini društva.
Međutim, posljednji telefonski razgovor koji sam vodila s njim dogodio se nekoliko dana nakon njegovog posjeta i bio je potpuno drugačiji. Iskreno se ispričao i stvarno vjerujem da je mislio što je rekao. Znao je koliko su djeca bila razočarana jer ga nisu vidjela kako treba i znao je da me je iznevjerio. Obećao je da istražuje mogućnosti liječenja i da je planirao ponovno otići doktoru da mu pomogne pobijediti ovisnost. Njegovo tijelo imalo je druge planove, jednostavno se nije moglo nositi sa zlostavljanjem koje je pretrpjelo tijekom prethodnih godina. Kako se netko može ljutiti na nekoga tko je očito bio veoma bolestan? To je bio netko tko nije pokušavao uništiti svoj posjet, jednostavno si nije mogao pomoći.
Božji plan za mene je onda sigurno nastaviti ovaj put ljubavi i nekako se osloboditi ljutnje iz prošlosti. Moje se srce dobro istreniralo kroz traumu i bol ovih posljednjih nekoliko godina i moram nastaviti prodirati u dubine svog srca i duše kako bih doprijela do drugih. Možda moram ispitati kako mogu pomoći onima kojima očajnički treba ljubavi, ali je ne dobivaju onoliko često koliko im je potrebno – ovisnici, naravno, ili beskućnici – oni koji žive na margini društva.
Isus je plakao s Martom i Marijom zbog Lazarove smrti te pokazao suosjećanje, humanost i empatiju za ožalošćene sestre. Iako je znao da će uskrsnuti Lazara u novi život, očito je shvaćao neposrednost tuge sestara. Tuga je neizbježna i iako vjerujemo da će naša pokojna braća i sestre uskrsnuti u novi život u raju, to je proces kroz koji mi, ostavljeni ovdje na Zemlji, moramo proći.
Nedostaje mi moj brat i uvijek će mi nedostajati. Zahvalna sam što više ne pati od boli i tuge i molim se da sada uživa u miru koji nije uspio pronaći dok je bio živ.
