U posljednje nas vrijeme stalno bombardiraju informacijama da je homoesekusalnost nešto normalno i prirodno. Kritizira se Nauk Crkve vezan uz problem homoseksualnosti, a sve koji misle drugačije od medija, proglašava se zaostalima i netolerantnima. Dugo vremena bilo mi je teško priznati kako je u pravu crkveni Nauk koji kaže da zdravu vezu mogu činiti samo žena i muškarac. Danas sam zahvalna za taj jasan, beskompromisan glas.
Svoje sam sklonosti otkrila slučajno kada sam imala 19 godina. Na trenutke sam se osjećala kao da sam došla do sigurne luke, do mjesta gdje se konačno mogu osjećati dobro. Ipak takvo je stanje trajala kratko, a potom je započela borba koja je trajala desetak godina…
Otkada pamtim, oduvijek sam željela osnovati normalnu obitelj i imala oslonac u Bogu. Ipak, način života koji sam izabrala onemogućio mi je ostvarenje tih planova. Napuštanje vlastitih snova, prigovor savjesti i strah od gubitka žene – sve me to razdiralo. Moja se veza raspala, a u meni su se pojavili različite emocije: ljubomor, strah, mržnja, požuda. Nisam se osjećala sigurna, a toliko sam to željela. Nisam nalazila izlaza iz te zamke. Mislila sam da će rješenje biti odlazak u inozemstvo. Bilo je to za mene teško emocionalno iskustvo.
Nakon polugodišnjeg izbivanja, u inozemstvu sam htjela počiniti samoubojstvo. Učinilo mi se to kao spasonosno rješenje po prvi puta u životu… I upravo tada sam srela živoga Boga. Zavapila sam prema njemu iz dubine srca i zamolila ga da mi pomogne jer ja sama nemam više snage boriti se za se. Rekla sam mu da ga trebam istinskoga, stvarnoga – tu i sada… I tako je počela moja pustolovina s Bogom – Liječnikom, Dobrim Ocem i Zaštitnikom.
Bog mi je postupno dodavao različite „pojaseve za spašavanje“ koji su mi trebali pomoći do cilja. Prvo mi je dao svoju Riječ i misao koja me prati sve do danas: „Bogu ništa nije nemoguće!“ Pokazao mi je i Abrahamov primjer vjere kojom je povjerovao Božjem obećanju da će ispuniti želje njegova srca. Ta me Riječ krijepi kada želim odustati od puta koji mi on pokazuje. Svakoga dana doživljavam koliko je snažna Božja Riječ, kako me ona mijenja, stvara iznova i kako me vodi u puninu moje ženskosti. Bog mi je mnogo puta govorio kroz Sveto Pismo – tješio me, upućivao, opominjao, poticao na daljnji rad i davao primjere onih koji su mu se povjerili prije mene.
Sljedeća pomoć na putu prema životu bilo je za mene otkriće euharistije. Dugo vremena nisam mogla razumjeti zašto žena s kojom sam bila ne doživljava takvu muku kakvu sam ja doživljavala. Tek sam kasnije razumjela da česta euharistija nije dopustila mome srcu da zaspe. Borba koja se događala u meni bila je plod blagovanja Boga. On me je cijelo vrijeme budio, pozivao na ustrajnost. Nije to bilo jednostavno, ali mu danas zahvaljujem jer mi nije dopustio da posustanem, jer se on u meni borio za moje istinsko ja.
Idući „pojas za spašavanje“ koji sam dobila bila je sveta ispovijed. I nemam pri tom na pameti samo „ljudski“ aspekt ispovijedanja i razgovora sa svećenikom. Tu je riječ o milost koju mi je Isus uvijek davao kada sam dolazila u ispovjedaonicu. Počela sam spoznavati istinu o sebi, o Bogu i jasno sam shvatila na što me Stovritelj poziva. Uspijevala sam navrijeme primijetiti zamke i izbjeći ih u fazi kada je to bilo najlakše. Naučilo me to vlastitu slabost predavati Bogu i prepustiti se njemu.
Doživjela sam da sama od sebe ne mogu ništa. Osobito snažno sam to osjetila kada sam sljedeći put ušla u vezu i izgubila potpunu volju za bilo kakvu borbu. Nisam imala više snage jer su svi moji pokušaji oslobađanja od homoseksualnosti završavali fijaskom. Bila sam iscpljena… Pošla sam na ispovijed i rekla svećeniku da sam slaba, ali da želim da Bog uđe u moj život i učini ono što želi: snagom volje kažem „da“. Svećenik se pomolio nada mnom, za što sam mu vrlo zahvalna. Izišla sam iz ispovjedaonice i… nakon nekoliko dana završila je moja sedmogodišnja borba izlaska iz veze. Dala sam Bogu svoj pristanak, izrekla svoje malo „da“, da bi se mogla vršiti njegova volja – i to mu je bilo dovoljno.
Utjecajni mainstream mediji urliču kako treba prihvatiti sebe i svoj homoseksualne sklonosti. No kada sam pokušala slijediti taj glas nisam bila sretna. Žudila sam za svojim snovima o zdravoj i normalnoj obitelji. Nakon nekog vremena postala sam svjesna da ako želim sačuvati svoj homoseksualni način života moram odbaciti Boga. A ja ga nisam htjela „eliminirati“. Ljubila sam ga, htjela sam vjerovati u njega i spoznati što znači živjeti s njim i po njegovim zapovijedima. Izlaz iz homoseksualnosti predstavlja veliki duhovni boj – na život i smrt. Bez sakramentalnog života, bez prijateljstva s Isusom cilj, a to je život u punini, čini se nemoguće ostvariti. Put kojim me vodio Otac bio je dug i vrlo muča, ali danas osjećam radost i mir. Nutarnji razdor koji me godinama pratio nestao je. Sada vidim da je najbolje tek preda mnom. Zajedno s Bogom koji me ljubi idem prema novome.
Shvatila sam da se ozdravljenje događalo u etapama. Prvo je prekinuta moja višegodišnja, mučna veza – i to je bilo čudo. Ipak, od vremena do vremena mi se činilo da bih se zaljubljivala u žene. Bog mi je tada dao jednu važnu lekciju. Počeo mi je pokazivati da moja zaljubljenost nije upravljena prema ovoj ili onoj ženi, već samo prema nekoj njenoj osobini koju sam i sama željela imati. Neka me žena uzbuđivala jer mi se učinila neovisna, njegovana, profinjena itd., a bile su to osobine koje u sebe nisam prepoznavala. Tada sam počela paziti što priželjkuje moja ženska duša, za čime žudi. Vrlo sam brzo svladala umjetnost prepoznavanja vlastitih želja. Ubrzo sam primijetila kako se sve ljepše osjećam u muškom društvu.
Taj proces nije bio samo ozdravljenje od mojih homoseksualnih sklonosti već prije svega način pronalaženja Boga i osjećaja da sam njegova kći. Homoseksualnost je vidljivi znak nevidljive, ogromne rane nedostatka ljubavi! Izliječila me ljubav koja je Bog, ali i zdrava prijateljska ljubav. Prijateljstvo koje traje i onda kada sam u boljoj ili lošijoj formi, kada doživljavam i radost i trpljenje. Prijateljstvo u kojem nikad nisam bila osuđena, već vođena u istini, poduprta molitvom i mnogim satima razgovora. Konačno prijateljstvo u kojem je zlo bilo nazvano zlom, a dobro dobrom. Prijateljstvo čije je središte uvijek bio Bog. To ljudsko prijateljstvo bilo je i jest za mene neprocjenjiva pomoć u ostvarivanju života u slobodi.
Ako ovo svjedočanstvo čitaju osobe koje poznaju homoseksualce, molim vas, ne tapšite ih po ramenu govoreći „prihvaćamo te“. Molim vas: ljubite tu osobu, budete uz nju, slušajte je i kad dođe pravi trenutak recite joj i, ustrajte u ponavljanju, da je Bog spasenje i da on može i želi izliječiti. To nije lutrija i svatko tko mu priđe može pobijediti.
A vama koji trpite zbog takvih sklonosti želim ponoviti riječi koje me spašavaju dan za danom: „Bogu ništa nije nemoguće“. On nas ljubi neizmjernom ljubavlju i želi s nama graditi život koji smo od njega dobili ne pogrješkom, već kao dar i kao zadaću. Dopuštamo li Gospodinu da nas vodi?
bozjemilosrdje.net
(prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković)
