Otac James je na jednoj od svojih duhovnih obnova svjedočio kako je na tisuće ljudi u tom dijelu svijeta iskusilo spasenje Gospodina našega Isusa Krista te kako je cijeli muslimanski svijet na grobu roditelja Blažene Djevice Marije Ane i Joakima, posvetio Srcu Isusovu po Bezgrešnom Srcu Marijinom. Ovo moćno svjedočanstvo oca Jamesa Manjackala prenosimo u cijelosti:
Bio sam pozvan 1966. da održim nekoliko duhovnih obnova kršćanima imigrantima u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Na jednoj od tih obnova bilo je prisutno trideset troje muslimana, a da mi to uopće nismo znali. Naime, njima je zakonom zabranjeno sudjelovati u bilo kakvim programima koji imaju veze s kršćanstvom. Kršćanima u toj i okolnim zemljama nije dopušteno ikome svjedočiti svoju vjeru ili dijeliti Biblije i drugu kršćansku literaturu. Četvrtoga dana obnove ti su ljudi došli k meni i zamolili me da im pričam detaljnije o Bibliji, jer su željeli znati više o Kristu, i ja sam odgovarao na njihova pitanja. Kada sam prvi put posjetio državu Oman koja je sultanat, cijeli sam muslimanski svijet na grobu Ane i Joakima u Salalahu posvetio Srcu Isusovu po Bezgrešnom Srcu Marijinom. Nisam ni znao da na njihovu grobu postoji sagrađen spomenik i tamo sam prvi put došao iz čiste radoznalosti. Tamo sam, međutim, našao pedesetak muslimana koji su uvijek molili na tom mjestu za različita zdravljenja.
Približio mi se jedan čovjek i posvjedočio da se na tom mjestu događaju mnoga ozdravljenja. Imali su neku knjigu u kojoj je sadržano sve što u njihovoj svetoj knjizi, Kuranu, piše o Mariji i njezinom sinu Isusu, proroku. Taj mi je čovjek rekao da se mnoga ozdravljenja događaju kada mole molitve iz te knjige, jer su Ana i Joakim roditelji Marije, najčišće Djevice koja je ikada živjela na zemlji i od koje se rodio prorok Isus, koji je i sam činio čudesa i mnoge ozdravljao. Bio sam silno iznenađen kada sam te riječi čuo iz usta jednog muslimana. Tada sam podigao svoje srce Isusu i cijeli muslimanski svijet predao Njemu. U jednoj molitvi imao sam i viziju u kojoj mi je Isus rekao da pođem naviještati Božju Riječ muslimanima.
Islam, židovstvo i kršćanstvo vrlo su bliske religije i dijele kulturu, vjerske objave, povijesno i zemljopisno okruženje. Kad bi te tri religije ponovno postale jedno, ispunilo bi se proroštvo Svetoga pisma o novom nebu i novoj zemlji.
Jednom sam propovijedao Radosnu vijest muslimanima u šatoru u pustinji, 256 Arapa muslimana došlo je slušati o Isusu. Počeo sam s Kuranom, gdje možemo iščitati mnoge dijelove Staroga zavjeta. Trećega dana govorio sam o deset zapovijedi. Iz Kurana, njihove svete knjige, objasnio sam im koja su prokletstva i kazne koja dolaze na one koji ne drže zapovijedi. Upitao sam ih kako riješiti problem grijeha - nisu znali. Oni vjeruju u Alaha - vrhovnoga suca koji stoluje u nebu. Za njih je to mjesto s mnogo užitaka i materijalnog komfora - za pravednike je to stotinu puta više nego što imaju na zemlji. Za zle je pripremljen pakao - mjesto nezamislivih tjelesnih i duševnih patnji. Čovjek mora dakle živjeti pravednim životom prema svim uputama iz Kurana, posebno treba davati mnogo milostinje.
Međutim, nisu znali dati zadovoljavajući odgovor na pitanje što je s grešnicima u svijetu; kako će oni naći svoj put u nebo i postići oproštenje grijeha. Bog milosrdan i sućutan, koji traži i čeka grešnika da se obrati od zlog puta, za muslimana je nezamisliv. "Oko za oko, zub za zub" - to je njihovo pravilo. Tada sam im objasnio da je svako kršenje zapovijedi uvreda "Alahu", i da on jedini može opravdati naše grijehe. Nijedan čovjek ne može se opravdati svojim naporima, pravednim životom ili davanjem milostinje. Citirao sam im dva biblijska odlomka: A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, jegove nas rane iscijeliše (Iz 53,4-5). ...Žrtvuje li život svoj za naknadnicu vidjet će potomstvo, produžit' sebi dane, i Jahvina će se volja po njemu ispuniti (Iz 53,10).
Kad sam ih pitao tko je taj koji je patio za naše grijehe i sebe prikazao kao naknadnicu, između svih svojih proroka i svetaca nisu mogli naći nikoga. Pročitao sam im Zahariju 12,10. A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću Duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.(Zah 12,10) Nisu mogli odgovoriti na koga se ovi odlomci Svetoga pisma odnose. Tada sam im, čitajući različite odlomke iz Novog zavjeta, govorio o Isusu kao jedinom "Alahovom" sinu, koji je sišao s neba kao okajnica za naše grijehe, odnoseći naše krivnje, kazne, prokletstva, bolesti i patnje, na svom tijelu na križ. Nisam mnogo znao o islamu, nikad ga nisam sustavno proučavao. Ne znam kako su mudrost i znanje došli u moje misli i na moje usne; znam samo da sam punih četiri i pol sata hrabro govorio o Isusu! Potpuno sam uvjeren da sve što sam im govorio nije došlo od mene nego od Duha. ...ne budite zabrinuti kako i što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti (Mt 10,19).
Znam da sa svojim znanjem ili sposobnostima nikada ne bih mogao muslimane uvjeriti da je Isus Bog. Satima sam im govorio o Svetom Trojstvu, Utjelovljenju, Kristovom životu, Raspeću, Uskrsnuću i silasku Duha. Zapravo, ne mogu se jasno sjetiti o čemu sam im sve govorio. Na kraju sam sve te muslimane, za koje kažu da su tvrda srca, vidio u suzama.
Završio sam svoj govor i odlučio otići, kazavši da sam im rekao sve o Isusu. Tada me jedan mladić čvrsto uhvatio za ruku i rekao mi: "Oče, ne možete sada otići! Pogledajte nas - plačemo zbog svojih grijeha kao što piše u Zaharijinoj knjizi. Mi smo mrtvi u svojim grijesima jer smo odbili prihvatiti Isusa, Božjeg sina. Oče, molite da nam se oproste grijesi i da se ispunimo Duhom Svetim, jer smo spremni slijediti Isusa i Bibliju!"
U tom sam trenutku bio potpuno zbunjen i nisam znao što učiniti. Nalazio sam se među muslimanima, gdje nije dopušten nikakav oblik evangelizacije ili obraćenja na kršćanstvo. Objasnio sam im da sam im o Kristu govorio samo iz čistoga poriva da više spoznaju o kršćanstvu i da mi nije namjera obraćati ih. Oni su na to rekli: "Mi se ne želimo obraćati na tvoju religiju, mi se želimo obratiti srcu Isusovu u kome jedino možemo naći rješenje za naše grijehe i bijedu!"
U suzama sam molio Duha Svetoga za mudrost i vodstvo. Bio sam jako uplašen, jer je stvar bila vrlo osjetljiva i rizična. Duh mi je izričito rekao da hrabro idem dalje, baš kao što su tražili. Svaki je od njih, stavljajući ruke na moju Bibliju, rekao: "Prihvaćam Isusa Krista kao jedinoga Boga i odlučujem slijediti Njegov put". Na svakoga sam od njih položio ruke i molio za oproštenje njihovih grijeha i ispunjenje Duhom Svetim. Otpjevali su nekoliko pjesama hvale, koje sam ih naučio i dodali neke svoje pjesme. Pjevali su neke pjesme na arapskom.
Nemoguće je opisati što se nakon te molitve događalo sljedeća četiri sata. Pjevali su iz svega glasa, pljeskali rukama i radosno plesali. Neki od njih bili su na zemlji prostrti u tihoj molitvi. Na kraju su posvjedočili o ozdravljenjima koja su primili. Svaki od njih imao je predivno iskustvo Duha Svetoga, koji ih je očistio i učinio novim ljudima. Iako im uopće nisam govorio o daru jezika ili o vizijama, mnogi od njih su molili i pjevali u jezicima, a gotovo svi su imali viziju raspetoga Isusa.
Kao dar i uspomenu na to njihovo iskustvo Pedesetnice, darovali su mi zlatni križ, koji uvijek nosim sa sobom. Dok su radosno klicali i slavili Boga, pjevali i svjedočili, ja sam bio sav u suzama od radosti i sreće.
Duh mi je tada šapnuo u mislima: "Ovo je tek Prva Pedesetnica među muslimanima, još će mnoge uslijediti". Tada sam mogao samo zamišljati prve Duhove (Pedesetnicu) u Jeruzalemu kada je šačica Isusovih učenika ispunjena vatrom Duha Svetoga podigla toliku radosnu buku da su se oko njih okupili svi Židovi koji su tada bili u Jeruzalemu, a bilo ih je iz više od šesnaest zemalja.
Poput starog Šimuna u jeruzalemskom hramu i ja sam u sebi govorio: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda... (Lk 2,29-32). Ali Gospodin me nije otpustio, nego me vraćao natrag nekoliko puta, kada sam ponovno bio svjedok takvim događajima. Danas je na tisuće ljudi u tom dijelu svijeta iskusilo spasenje Gospodina našega Isusa Krista, na desetke tisuća ljudi čitaju Bibliju i ostalu kršćansko štivo u zemljama u kojima je to zabranjeno. Slava Gospodinu koji živi i koji čini slina djela među ljudima.
