Onaj koji prakticira jogu mora znati da se time otvara za djelovanje zloduha koji nadahnjuju hinduizam, koji je višebožačka i idolopoklonička religija. Stoga bi svi kršćani s time trebali smjesta prekinuti. Ukoliko neki žele nastaviti vježbati radi zdravlja, mogu naučiti slične vježbe korektivne gimnastike a koje su duhovno neutralne.
„Kada sam imala devetnaest godina, vrlo me zanimala joga. Svoje upoznavanje s njom sam počela od vježbi koje su trebale usavršiti moje tijelo, a kasnije sam vježbala također i svoju psihu. Naime to je zahtijevalo puno angažiranje u jogu. Kupovala sam knjige, časopise, čitala sam kako korak po korak doći do “velike sreće” – odnosno do povezanosti sa svemirom. Intenzivno sam vježbala svaki dan, po više sati. Nakon tri godine znala sam prikupiti energiju u svaku čakru bez većeg truda. Sada bi je trebalo sabrati na jedno centralno mjesto i otvoriti se svemiru. Obećavano mi je da je to vrh puta joge. Bila sam spremna. Došla je večer kada sam bila sama i nitko mi nije smetao. Željela sam osjetiti tu sreću. Brzo sam uspjela sakupiti cijelu energiju; moje tijelo je bilo jako teško, bez osjeta, kao strano. Osjećala sam kako iz njega izlazim, kako se osjećam lagano, dobro… Moj je cilj bio bliže se povezati s nekom nedefiniranom energijom, koja mi je trebala dati obećanu sreću… Ponekad sam osjetila da me nešto počinje upijati – nešto strašno, crno! Nisam se mogla osloboditi, a tako jako sam to željela! Ne znam opisati svoj strah, užas očaja – htjela sam se vratiti u svoje tijelo, a “to” me upijalo sve jače i jače.
Pomislila sam da je to vjerojatno pakao i moja misao je otišla do dobroga Boga. U tom istom trenutku sam se vratila u normalno stanje. Do jutra sam ležala paralizirana, oblivena hladnim znojem, bojala sam se vlastitog daha. Imala sam osjećaj da sam na trenutak bila u paklu ili nečemu što na nj podsjeća – usprkos uvjeravanju svakojakih priručnika da me je trebala snaći obećana sreća. Kada sam vježbala jogu, moj život je tekao bez poteškoća. Imala sam čak određene sposobnosti, npr. znala sam što će se dogoditi kada završi sadašnja životna situacija mojih poznanika, kako će proći nečiji ispit… To me je zabavljalo, ali mi je i davalo osjećaj nadmoći nad drugima, jer sam ja znala mnogo stvari predvidjeti, a oni nisu. Tada nisam razmišljala odtkud to imam; bilo mi je s time jednostavno ugodno i to mi je bilo dovoljno. Sve se izmijenilo nakon te zapamćene noći. Upravo tada sam definitivno odlučila prekinuti s jogom i ne imati s time ništa zajedničko. Najgore je bilo to što nisam mogla o tome ni s kim razgovarati – bojala sam se sumnje o psihičkoj bolesti ili luckastosti, jer su svi znali što su mi obećavali priručnici joge. Nikada se više nisam vratila toj praksi, ali u mom životu su se počele, od tog vremena, događati čudne stvari. Osjećala sam kao da me je nešto što mi je do tada dobro služilo, počelo uništavati. Bila sam odgojena u katoličkoj vjeri, svakodnevno sam se molila, svaku nedjelju sam prisustvovala sv. Misi; premda sam to radila više iz navike i tradicije nego potrebe srca. Sada je svaki odlazak u crkvu bio za mene tortura. Već putem na Misu osjećala sam slabost, imala sam osjećaj da mi nešto oduzima snagu. Vrtjelo mi se u glavi, slabost u nogama, naglo su mi se javljale mučnine, nisu me htjele napustiti, a bila sam fizički zdrava. U crkvi sam uvijek stajala kraj izlaznih vrata, jer nisam bila u stanju ući dublje. Više puta su mi pružali stolac, vidjevši kako sam jako blijeda. A ja nisam razumjela što se sa mnom događa. Počela sam kasniti na sv. Mise, da bih si skratila muke, kojima sam bila podvrgnuta. Postajala sam nervozna, noći su za mene bivale jeza; imala sam osjećaj da mi nešto oduzima snagu i život. Sve je to trajalo više od tri godine, bila sam već na kraju snaga i počela sam obolijevati. I dalje me je bilo strah bilo kome reći, a jako mi je bila potrebna pomoć, tim više što su me opsjedale sve češće misli koje su me navodile na jedini – činilo bi se – način oslobođenja od te jeze: smrt.
Već kao dijete, gajila sam posebno topao osjećaj prema Majci Božjoj; donosila sam joj cvijeće na oltar, razgovarala sam s Njom. Prije mnogo godina, obećala sam bliskoj mi osobi da ću svaki dan izmoliti barem dio krunice. Održala sam riječ, iako je to završavalo na jednom Zdravo Marijo. I upravo za vrijeme tog Zdravo Marijo, tijekom ove tri godine, dolazila mi je u glavu stalno ta ista misao koja me mučila do boli: “Počni primati sv. Pričest – ona će ti dati snage”. Nisam u to potpuno vjerovala, jer kako to da mi takva mala oblatna može pomoći, pa već sam je primala i ništa posebno se nije događalo. Ipak me ta misao stalno proganjala. I konačno je došao kraj – moje vlastite snage su se potrošile i sve se počelo rušiti: sam pogled na crkvu budio je u meni jezu i strah, a misao na Majku Božju dovodila je odmah u moju glavu huljenje što je bilo čudno, jer sam Je na svoj način štovala. Povratila mi se misao da primim sv. Pričest. Rekla sam tada “Dobro Gospodine Bože, neka Ti bude. Obećavam da ću kroz cijelu godinu pristupati sv. Pričesti; ali Ti mi pomozi jer nestajem!” To je bilo postavljanje ultimatuma Bogu. Održala sam riječ, iako samo Bog zna koliko me je to koštalo… Svaki put do oltara bio je za mene muka; mnogo puta sam osjećala slabost, ali sam ipak išla. Nakon nekog vremena primijetila sam da je ta zla snaga prestala pobjeđivati, prestala prevladavati. Osjećala sam sa strane kako u meni nastaje nešto novo, nešto veće – nešto što mi vraća snagu. Ništa od toga nisam previše razumjela, ali instinktivno sam osjećala, da je to moj jedini spas. Prošla je godina dana. Išla sam na sv. Misu i veselila sam se što sam svoje odradila i što neću, tj. ne moram više prisustvovati sv. Pričesti i uz to doživljavati torture po tkozna po koji put. Ljudi su išli na Pričest, a ja sam sjedila u klupi; svećenik je završio dijeljenje Pričesti, a ja sam osjetila nešto čudno u srcu – nešto, što je došlo k meni kao izvana. Srce mi je stisnula žalost koju se ne može opisati - takva s kakvom se opraštamo od ljubljene osobe na kolodvoru. Suze su potekle, žalost je stiskala srce i tada sam shvatila: osjetila sam čežnju za Isusom, shvatila sam da sv. Pričest nije samo komadić bijele oblatne, da ja primam živoga Boga. Moja žalost je proizlazila iz činjenice dobrovoljnog odustajanja od primanja Njega u svoje srce. Otvorile su mi se oči, tek tada sam shvatila mnogo stvari.
Danas nastojim biti blizu Boga, često prisustvujem sv. Misi, Gospodin često posjećuje moje srce i ulijeva u nj svoju ljubav. Iako ne štedi također križeve i trpljenja, ipak me nikada ne ostavlja samu s time. Moja borba sa Zlim mi je oduzela još mnogo godina i dalje traje, ali Bog me štiti. Obuzima me samo panični strah, kad vidim koliko se mnogo ljudi bavi gatanjem, tarotom i magijom. Znam što to znači i kakve su posljedice toga. Isto tako, zbog toga sam odlučila napisati ovo svjedočanstvo kako bih sve upozorila na djelovanja te vrste. Majko Božja, zahvaljujem Ti za Tvoju brigu, za to što me nisi ostavila, iako je moja obećana krunica bila tako kratka. Bez obzira na moje jadno Zdravo Marijo, Ti mene, Majčice, nisi napustila.“ KRYSIA
Iz knjige: Magija - cijela istina, Izdavač: Pokret krunice
