Stajala je potpuno odjevena u crno, ravnodušna, na raskršću, pokušavajući prodati prolaznicima i vozačima kokosove kekse. Stajala je tamo svaki dan, sedam dana u tjednu – na kiši i na suncu, prodajući ih za 25 sirijskih funti (oko 6 kuna).
Svako jutro, zadnje dvije godine, na izlazu iz bolnice, zaustavljao sam se na nekoliko trenutaka kako bih joj dao novac i uputio koju riječ utjehe. Jednom sam zastao kako bih s njom porazgovarao te sam joj postavio pitanje koje me mučilo: Zašto? Za koga?
Ispričala mi je svoju životnu priču. „Moj je muž bio slastičar. Imali smo troje djece: dva dječaka i jednu kći. Živjeli smo u Boustan Al Bacha, jednom od perifernih kvartova Alepa i bili smo sretni.
Sve smo ostavili
Kada su u srpnju 2012. godine naoružane skupine napale istočni dio grada, pobjegli smo i sve smo ostavili. Izbjegli smo u jednu javnu školi na drugom kraju grada pod upravom vlade. Nekoliko mjeseci kasnije, mog je muža pogodio snajper te je ostao paraliziran. Zatim je moj mlađi sin ubijen gelerom minobacača u napadu pobunjeničke vojske. Od tada brinem za njegovu udovicu i troje djece.
U istom je napadu moj mlađi sin teško nastradao. Posljedica je bila zatajenje bubrega. Nekoliko mu je mjeseci kasnije presađen bubreg. Bogu hvala, ide nabolje, ali stalno mora uzimati lijekove protiv odbacivanja bubrega, a koji su izrazito skupi. U tom smo periodu morali napustiti školu koja nas je primila te sam iznajmila malenu sobu u podrumu.
Brine za sedam osoba
Evo moje priče: paraliziran muž, snaha udovica s troje djece, drugi sin koji mora uzimati skupe lijekove. Na sreću, moja kći, koja je još uvijek neudana, brine o svima kada ja radim. Kupila sam kokosove kekse za 15 funti, a prodajem ih za 25 i na taj način, uz mjesečne pakete hrane kojima nas opskrbljuje nevladina organizacija, uspijevam preživjeti i brinuti se za sedam osoba.
Navečer se vraćam kući potpuno iscrpljena od osmosatnog stajanja na ulici prodajući kekse. Ali moram se vratiti s osmijehom kako bih obitelji podigla moral. Nikada u životu nisam radila, već sam bila zadovoljna što sam žena i majka. Ali takav je život. Na svemu zahvaljujem Bogu i pouzdajem se u njega.“
Puna dostojanstva
Pričala mi je svoju povijest s puno dostojanstva bez suza ili bez ljutnje. Patnje, bol i sudbina ove žene i njezine obitelji me potresla, ali sam u isto vrijeme bio duboko dodirnut njezinom vjerom, darežljivošću, mirom i ljubavlju.
Za mene, za sve nas, ona je uzor, primjer živog Evanđelja. Njezina povijest, kao i tisuća drugih, pokazuje da je rat u Siriji, usprkos strahotama, postao izvorom darežljivosti i solidarnosti među Sirijcima. U tami u kojoj živimo, ona je tračak nade, malena svijeća očekivanja koja nam poručuje da ništa nije zauvijek izgubljeno, ako čovjek očuva svoju ljudskost.
